... ako nisu povrijeđeni.
Inspiracija za temu je početak sezone dužih utrka a to je vrijeme koje nosi i puno bolnih razočarenja.
Dobro... s obzirom na način kako se neki spreme i trče gotovo svaki svoj maraton za njih bi se moglo reći da doživljavaju "bolno ushićenje" :-)
S obzirom da je iza mene tek godina ozbiljnog trčanja (ako se to moze tako nazvati) možda i nisam kvalificiran da govorim o ovoj temi ali smatram da sam problematiku proučio poprilično, a iz razgovora s mnogim maratoncima i vraćanjem u svoje prvomaratonske ideje mislim da sam nekako sastavio psihološki profil "maratonca početnika". Pod tim nazivom ne smatram samo one koji trče svoj prvi maraton nego i one koji trče i svoj XX. maraton ali i dalje padaju na svakom "ispitu" tako da svaki puta iznova dozivljavaju gore spomenuto "bolno ushićenje".
Inače je Saša Antić u svom legendarnom "romanu" pod nazivom "Fajter" opisao i analizirao psiholoski profil jednog klasičnog maratonca tako da je ovo za sve koji su to čitali tek light verzija :-)
Prva pogreska s kojom početnici kreću u operaciju "MPM" (moj prvi maraton) je da traže najkraći mogući put da se "ozbiljno" spreme i naprave čudo od rezultata u tom "MPM"-u. To čudo od rezultata može biti u rasponu od 3 do 4 sata, nebitno, ali sasvim sigurno daleko od od njihovih realnih mogućnosti u tom trenutku.
Nakon toga počinju matematičke analize, preračunavanja kojekakvih race prediktora, pri čemu ako rezultat baš ne odgovara, onda je najbolje potražiti neku drugu tablicu u kojoj će vrijeme ispasti bolje.
Isto tako ako na internetu postoji program "Maraton 3:10 za 12 tjedana" onda sigurno onaj drugi "Maraton 3:30 za 18 tjedana" nije ništa drugo nego varanje nedužnog maratonca. Jer ako u jednom dućanu možeš kupiti čokoladu "Milka 100g" za 3,10 Kn onda ju sigurno nećeš kupiti u onom pokraj za 3,30Kn.
To je barem jasno !
Usput se pročita malo literature u kojoj se također zamijećuju rečenice u kojima ima nešto sto MPM-cu ide na ruku, ali kad se naiđe na neka upozorenja ili u u tom trenutku za čitača negativne činjenice, onda se to preskače ili ne zamijećuje.
S obzirom da treninzi idu bez problema MPM-ac se počinje osjećati i sam sebe doživljavati kao Supermana:
" ak idem na treningu dužinu od 18km bez problema, ne vidim razlog zasto ne bi i još 24 mogao tako"
"zasto da povećavam samo 10% tjedno kad sam očito trkački superman, izgleda da moji mišići nisu kao kod ostalih nego u najmanju ruku od inox-a"
"ako sam na prošlotjednom polumaratonu uspio ići 1:40 ne vidim razlog da na maratonu ne idem 3:40, a ako napravim još jednu dužinu od 29 km možda i 3:30"
"prije 2 tjedna "dobio" sam na polumaratonu Štefa koji je lani maraton trčao 3:15, pa je valjda i svakom neupućenom jasno da ja za 2 tjedna na MPM-u bez problema mogu 3:12"
Vrijeme svečanog trenutka se bliži... i....
a) odjednom nešto zaboli, šok, nevjerica, proklinjanje zle sudbine....
ali ipak prevlada razum, tj. prisjećanje na zaključak da sam ja superman sa čeličnim mišićima i da kod takvih povrede ne postoje. Dakle trčim i dalje dok se "čelična vlakna" sama ne izravnaju.
REZULTAT: operacija MPM se odgađa, bol se boluje nekoliko mjeseci a kod (manjeg) dijela MPM-ovaca dolazi do otriježnjenja i realnog sagledavanja na buduće pokušaje
b)sve je spremno, sva matematika ukazuje da rezultat 3:XX mora pasti samo je pitanje da li krenuti s najbržima pa poslije malo pasti u tempu (to se ionako mora) ili s onima "ravnima sebi" s obzirom na rezultat koji svakako "pada". Utrka kreće, sat se okreće, noge lete, lupaju pete, kilometri se okreću...
Na pola maratona osjećaj da malo postaje teže...ma to je samo psihološki moment nakon polumaratona...sad još samo jedan polumaraton
Kilometri postaju sve duži, proklinje se sunce,vjetar,vlaga,patike,voda... što se baš sada trebalo pojaviti a sve je išlo po planu.
NA 30.km tempo pada do bola, oči počinju kolutati, noge ?? izgleda da mi je neko prikačio kugle za njih, samo da provjerim...
Ne mogu vjerovati, sve je bilo idealno posloženo i sranje...kaj sad
Do kraja manje (više) hodanje- više (manje) trčanje i iščekivanje cilja kao kapi vode u pustinji.
REZULTAT: 20% trkača doživi prosvjetljenje nakon nekog vremena po ulasku u cilj, nekih 30% njih to doživi nakon nekog od slijedećih ponavljanja, a nažalost (najmanje) 50% njih postaju kronični ponavljači.
I jedva čekaju slijedeću borbu jer jednom i njima mora uspjeti...
... jer i ćorava kokoš pogodi zrno.
Međutim maraton nije ni zrno, ni čista matematika, ni ....
Nakon ovakvih ili onakvih priprema...
....maraton je spoj realnog razmišljanja i očekivanja, samodiscipline i jake volje.
JAKU VOLJU svaki maratonac ima a ovo prethodno većina nema ili namjerno skriva.
Ma nema veze... i jedan gledaoc na košarkaškoj utakmici je svezanih očiju pogodio koš sa centra igrališta a nije prije toga trenirao baš ništa...
Zato...3:XX mora pasti !!
utorak, 30. ožujka 2010.
ponedjeljak, 15. ožujka 2010.
Prvi Trčidan
Kaj to znači ?
To znači da sam točno prije godinu dana (15.03.2009.) počeo sa nekim planskim i sustavnim treningom kojeg evo srećom nije prekinula nikakva povreda a rezultati su sasvim zadovoljavajući, tj. više nego odlični :-)
Posljednji dan prvogodišnjeg ciklusa bio je jučerašnji maraton u Trevisu.
U prijašnjem postu stavio sam samo službeni info o vremenima pa evo kak je to bilo...
Nakon svih dokazanih i nedokazanih povreda i bolesti izgleda da sam navukao još jednu bezopasnu - muški PMS.
U prijevodu: muski predmaratonski sindrom :-)
Kao što sam napisao na blogu u noći s petka na subotu uopće nisam
spavao ali sam za razliku od prvog PMS-a prije Zagreba (tad sam ludio
po kuci zbog toga sto ne mogu zaspati) bio smiren i miran u krevetu
tako da sam ipak dobio nesto odmora. Nakon dolaska u Treviso bio sam
siguran da cu zaspati bez problema jer sam bio umoran i pospan
beskrajno. Prije spavanja sam napravio i prisutnima izlozio plan: ako
se dobro naspavam idem po planu (3:03-3:06), ako se lose naspavam onda
idem s njima na 3:30 a ako opet e zaspim onda neću trčati. I naravno
... iako smo svi polegli već u 21:30 ja nisam zaspao do 1 iza ponoci. U mislima sam već odlučio da sutra ne trčim a na blog ću samo staviti poslikanu majicu s brojem i napisati naslov "In memoriam Treviso marathon 2010" :-)
Ali onda sam nekako ipak zaspao i probudio se u 3:45 jer je u apartmanu u mojoj sobi bio plinski bojler koji se svako malo palio radi grijanja a ionak je bilo prevruće. A to je netko od preostala 3 clana ekipe povisio termostat i
zaboravio smanjiti a ja to nisam znao. Uglavno do ustajanja u 6 sam se
vrtio i odmarao u krevetu. Nakon ustajanja upoznao sam supatnike (koji
uglavnom isto nisu spavali dobro) da ću ipak trčati ali s njima na rezultat 3:30. A zapravo me bilo ipak sramota vratiti se doma i reći da na
kraju ipak nisam trcao maraton. I onda je uslijedio presudni trenutak
kad je "poznati HR maratonac i još (ne)poznatiji trener" i član naše male ekipe Goran Murić oštrim tonom počeo gotovo vikati: "Ti si lud, trenirao si
odlično 5 mjeseci i sad zbog 2 dana nespavanja nećeš trčati kako
treba. Pa šta je 2 dana u odnosu na 5 mjeseci. To ništa ne znači,
možeš ti i moraš danas trčati kako treba".
Osjećao sam se ko moj sin Matija kad ja vičem na njega :-)
I mislim si... možda je ipak (samo) djelomično u pravu. I u sebi
mjenjam plan... reko ajde pokušaću hrabro na 3:10, tj. prolaz na 1:35
pa ako malo puknem biće mozda bolje nego u Zagrebu
Istina ujutro sam izmjerio puls očekujući da će biti kao prije Zagreba
preko 60, ali bio je prihvatljivih 42 (inače normalno oko 35) pa je to davalo neku nadu da ima spasa za mene :-)
Pred start s Murićem smo se prisjetili "trkackog zakona" kolege maratonca Saše Antića koji glasi:" ako maraton trčiš u ravnomjernom ujednačenom tempu prva trecina se cini kao trening duzine, druga tempo a treca intervali.
I to mi je bilo na pameti od samog početka pa sve do 35. km.
Nakon starta osjetio sam da su mi noge ipak lagane i sva prva 3 km sam
isao po 4:25 i vidio da je to tempo koji mi baš paše i da bi,
sukladno "drugom Sašinom teoremu" , to mogao biti tempo koji ću uspjeti držati do kraja. Puls je bio nakon 3 km oko 150, dakle kakav je bio na treningu tempa ali na 10 sec većoj brzini. Brzo racunam i razmisljam da bi to bas mogla biti ta razlika u umoru i da bih to mogao držati do kraja. I drzao sam tih "oko 4:25/km" kilometrima. Tu i tamo uhvatio skupinu ispred sebe, pa ih prosao pa drugu... Na 15km puls oko 155, osjećaj gotovo isti ko na početku.
Ali sad počinje tempo... :-)
Na 17km izlazim s jednim Slovencem (Mitja Štern) iz jedne grupe, "upoznamo se" i zajedno smo nastavili do 36. km kad je on malo ubrzao. Za to vrijeme smo puno i pričali, motivirali se i radili baš timski. Malo je vukao on, pa ja, pa...
Uglavnom ta druga trećina nije donijela neke bitne promjene osim sto
sam od 18. km počeo osjećati lagano zatezanje u zadnjim ložama.
Kilometri su mi kao i do tada nevjerojatno brzo dolazili i prolazili (cak ni na treningu nikad nisam imao takav osjecaj).
30. kilometar - počinju intervali :-)
Na 30km sam imao prolaz 2:13 i opet racunam: ako sad do kraja idem 5:00/km onda ću završiti na 3:13 što je već zadovoljavajuće s obzirom na sve.
I prolaskom svakog slijedećeg km na 4:20-4:25 skidam po pola minute od tih 3:13 :-) Puls i dalje debelo ispod AP, ciklus udisaj i izdisaj i dalje traje 10 koraka ko i na početku, sve upućuje na to da ne bi trebalo biti većih problema. Radim komparacije sa Zagrebom, prisjećam se na kojem mjestu sam tamo počeo osjećati poteškoće, uspoređujem i vidim da sam u extremno boljoj situaciji.
Dakle već sam na intervalima a ja se osjećam sasvim dobro. Možda tada
više ne ko na dužini ali ne teže nego "tempo trening".
Na 35. kilometru sam već imao rezultat "3:10 ako od sad pa do kraja
idem 5:00/km".
I tek nakon tog 35. kilometra odjednom prve teškoće. Odjednom zatezanje u ložama prestaje i počinjem osjećati kvadricepse. To žarenje se pojačava iznimnom brzinom i već nakon par stotina metara osjetim da su noge postale teške a kvadricepsi užareni do bola. MIslim da je taj kilometar bio negdje oko 4:40/km. Ali nisam uopće osjetio strah da bih mogao dramatično pasti do kraja u tempu jer je između ostalog puls i dalje bio tek oko 160. Rekao sam Mitji da ja ne želim ništa riskirati pa ću malo usporiti i on je onda malo pojačao i ostavio me samog... eh ti Slovenci :-) .
Međutim noge su se i dalje vrtjele bez problema na okretajima oko 4:30/km i ona težina nije više tako velikom progresijom rasla. Na par km prije kraja već je bilo jasno da ću bez problema završiti u tom tempu, sigurno sam mogao još i pojačati na prethodnih 4:25/km ali sam se bojao da time previše ne uništim noge pošto sam morao poslije još voziti auto kući više od 5 sati. Tak sam se odlučio za kompromis da s pojačavanjem žarenja i težine u kvadricepsima ipak malo popustim u tempu do zadnjeg km pa onda vidim kak do kraja. Tak sam negdje od 38-41. km imao prolaze oko 4:40/km da bih ipak zadnji km malo pojačao pošto se mnogo trkača ispred mene doslovno vuklo pa rekoh da ipak mozda malo popravim plasman :-)
U cilj sam ušao kao da sam završio dužinu sto se tiče disanja ali s ipak puno, puno težim nogama.
I odmah uspoređujem sa Zagrebom gdje sam odmah morao sjesti, pa i leći s podignutim nogama a ovdje se lagano zaustavljam i hodam prema izlazu, pa dalje prema kamionima s opremom. I nakon par minuta počinjem s istezanjem očekujući na ulazu u centar ostale članove našeg teama.
Između ostalog vidim i osjećam da mozak funkcionira odlično za razliku od ZG kad sam bio doslovno dezorjentiran još dugo nakon završetka.
I poslije vožnja do kuće 5,5 sati s jednim stajanjem od 5 minuta, pri čemu je bila i utrka s vremenom jer je članu ekipe Davoru Blaževiću iz Đakova vlak polazio u 9:12 a slijedeći tek za 3 sata.
On je također bio iznimno zadovoljan svojim postignućem u svom 2. maratonu (3:23) dok je onaj "najbolji s Najslabije karike" definitivno bio najslabija karika u ekipi :-)
Ali vjerujem da ni on ni Kristina nisu nezadovoljni s njezinim rezultatom 3:37 iako su bili na putu k puno boljem rezultatu ali je iznenadna bol pred kraj odnijela dosta minuta.
Suma sumarum: složio se neko ili ne...bilo nekom drago ili ne...sad znam da sam blizu 3 sata na maratonu, a ako se puno toga poklopi (staza,vrijeme,spavanje) vjerujem da mogu i ispod 3 sata.
I iskusniji sam za 1 maraton a uvidio sam da je to jako bitno.
hhhhhhhhhhhrrrrrccccc......
Okrenuo sam slijedeću godinu na trkačkom kalendaru... :-)
To znači da sam točno prije godinu dana (15.03.2009.) počeo sa nekim planskim i sustavnim treningom kojeg evo srećom nije prekinula nikakva povreda a rezultati su sasvim zadovoljavajući, tj. više nego odlični :-)
Posljednji dan prvogodišnjeg ciklusa bio je jučerašnji maraton u Trevisu.
U prijašnjem postu stavio sam samo službeni info o vremenima pa evo kak je to bilo...
Nakon svih dokazanih i nedokazanih povreda i bolesti izgleda da sam navukao još jednu bezopasnu - muški PMS.
U prijevodu: muski predmaratonski sindrom :-)
Kao što sam napisao na blogu u noći s petka na subotu uopće nisam
spavao ali sam za razliku od prvog PMS-a prije Zagreba (tad sam ludio
po kuci zbog toga sto ne mogu zaspati) bio smiren i miran u krevetu
tako da sam ipak dobio nesto odmora. Nakon dolaska u Treviso bio sam
siguran da cu zaspati bez problema jer sam bio umoran i pospan
beskrajno. Prije spavanja sam napravio i prisutnima izlozio plan: ako
se dobro naspavam idem po planu (3:03-3:06), ako se lose naspavam onda
idem s njima na 3:30 a ako opet e zaspim onda neću trčati. I naravno
... iako smo svi polegli već u 21:30 ja nisam zaspao do 1 iza ponoci. U mislima sam već odlučio da sutra ne trčim a na blog ću samo staviti poslikanu majicu s brojem i napisati naslov "In memoriam Treviso marathon 2010" :-)
Ali onda sam nekako ipak zaspao i probudio se u 3:45 jer je u apartmanu u mojoj sobi bio plinski bojler koji se svako malo palio radi grijanja a ionak je bilo prevruće. A to je netko od preostala 3 clana ekipe povisio termostat i
zaboravio smanjiti a ja to nisam znao. Uglavno do ustajanja u 6 sam se
vrtio i odmarao u krevetu. Nakon ustajanja upoznao sam supatnike (koji
uglavnom isto nisu spavali dobro) da ću ipak trčati ali s njima na rezultat 3:30. A zapravo me bilo ipak sramota vratiti se doma i reći da na
kraju ipak nisam trcao maraton. I onda je uslijedio presudni trenutak
kad je "poznati HR maratonac i još (ne)poznatiji trener" i član naše male ekipe Goran Murić oštrim tonom počeo gotovo vikati: "Ti si lud, trenirao si
odlično 5 mjeseci i sad zbog 2 dana nespavanja nećeš trčati kako
treba. Pa šta je 2 dana u odnosu na 5 mjeseci. To ništa ne znači,
možeš ti i moraš danas trčati kako treba".
Osjećao sam se ko moj sin Matija kad ja vičem na njega :-)
I mislim si... možda je ipak (samo) djelomično u pravu. I u sebi
mjenjam plan... reko ajde pokušaću hrabro na 3:10, tj. prolaz na 1:35
pa ako malo puknem biće mozda bolje nego u Zagrebu
Istina ujutro sam izmjerio puls očekujući da će biti kao prije Zagreba
preko 60, ali bio je prihvatljivih 42 (inače normalno oko 35) pa je to davalo neku nadu da ima spasa za mene :-)
Pred start s Murićem smo se prisjetili "trkackog zakona" kolege maratonca Saše Antića koji glasi:" ako maraton trčiš u ravnomjernom ujednačenom tempu prva trecina se cini kao trening duzine, druga tempo a treca intervali.
I to mi je bilo na pameti od samog početka pa sve do 35. km.
Nakon starta osjetio sam da su mi noge ipak lagane i sva prva 3 km sam
isao po 4:25 i vidio da je to tempo koji mi baš paše i da bi,
sukladno "drugom Sašinom teoremu" , to mogao biti tempo koji ću uspjeti držati do kraja. Puls je bio nakon 3 km oko 150, dakle kakav je bio na treningu tempa ali na 10 sec većoj brzini. Brzo racunam i razmisljam da bi to bas mogla biti ta razlika u umoru i da bih to mogao držati do kraja. I drzao sam tih "oko 4:25/km" kilometrima. Tu i tamo uhvatio skupinu ispred sebe, pa ih prosao pa drugu... Na 15km puls oko 155, osjećaj gotovo isti ko na početku.
Ali sad počinje tempo... :-)
Na 17km izlazim s jednim Slovencem (Mitja Štern) iz jedne grupe, "upoznamo se" i zajedno smo nastavili do 36. km kad je on malo ubrzao. Za to vrijeme smo puno i pričali, motivirali se i radili baš timski. Malo je vukao on, pa ja, pa...
Uglavnom ta druga trećina nije donijela neke bitne promjene osim sto
sam od 18. km počeo osjećati lagano zatezanje u zadnjim ložama.
Kilometri su mi kao i do tada nevjerojatno brzo dolazili i prolazili (cak ni na treningu nikad nisam imao takav osjecaj).
30. kilometar - počinju intervali :-)
Na 30km sam imao prolaz 2:13 i opet racunam: ako sad do kraja idem 5:00/km onda ću završiti na 3:13 što je već zadovoljavajuće s obzirom na sve.
I prolaskom svakog slijedećeg km na 4:20-4:25 skidam po pola minute od tih 3:13 :-) Puls i dalje debelo ispod AP, ciklus udisaj i izdisaj i dalje traje 10 koraka ko i na početku, sve upućuje na to da ne bi trebalo biti većih problema. Radim komparacije sa Zagrebom, prisjećam se na kojem mjestu sam tamo počeo osjećati poteškoće, uspoređujem i vidim da sam u extremno boljoj situaciji.
Dakle već sam na intervalima a ja se osjećam sasvim dobro. Možda tada
više ne ko na dužini ali ne teže nego "tempo trening".
Na 35. kilometru sam već imao rezultat "3:10 ako od sad pa do kraja
idem 5:00/km".
I tek nakon tog 35. kilometra odjednom prve teškoće. Odjednom zatezanje u ložama prestaje i počinjem osjećati kvadricepse. To žarenje se pojačava iznimnom brzinom i već nakon par stotina metara osjetim da su noge postale teške a kvadricepsi užareni do bola. MIslim da je taj kilometar bio negdje oko 4:40/km. Ali nisam uopće osjetio strah da bih mogao dramatično pasti do kraja u tempu jer je između ostalog puls i dalje bio tek oko 160. Rekao sam Mitji da ja ne želim ništa riskirati pa ću malo usporiti i on je onda malo pojačao i ostavio me samog... eh ti Slovenci :-) .
Međutim noge su se i dalje vrtjele bez problema na okretajima oko 4:30/km i ona težina nije više tako velikom progresijom rasla. Na par km prije kraja već je bilo jasno da ću bez problema završiti u tom tempu, sigurno sam mogao još i pojačati na prethodnih 4:25/km ali sam se bojao da time previše ne uništim noge pošto sam morao poslije još voziti auto kući više od 5 sati. Tak sam se odlučio za kompromis da s pojačavanjem žarenja i težine u kvadricepsima ipak malo popustim u tempu do zadnjeg km pa onda vidim kak do kraja. Tak sam negdje od 38-41. km imao prolaze oko 4:40/km da bih ipak zadnji km malo pojačao pošto se mnogo trkača ispred mene doslovno vuklo pa rekoh da ipak mozda malo popravim plasman :-)
U cilj sam ušao kao da sam završio dužinu sto se tiče disanja ali s ipak puno, puno težim nogama.
I odmah uspoređujem sa Zagrebom gdje sam odmah morao sjesti, pa i leći s podignutim nogama a ovdje se lagano zaustavljam i hodam prema izlazu, pa dalje prema kamionima s opremom. I nakon par minuta počinjem s istezanjem očekujući na ulazu u centar ostale članove našeg teama.
Između ostalog vidim i osjećam da mozak funkcionira odlično za razliku od ZG kad sam bio doslovno dezorjentiran još dugo nakon završetka.
I poslije vožnja do kuće 5,5 sati s jednim stajanjem od 5 minuta, pri čemu je bila i utrka s vremenom jer je članu ekipe Davoru Blaževiću iz Đakova vlak polazio u 9:12 a slijedeći tek za 3 sata.
On je također bio iznimno zadovoljan svojim postignućem u svom 2. maratonu (3:23) dok je onaj "najbolji s Najslabije karike" definitivno bio najslabija karika u ekipi :-)
Ali vjerujem da ni on ni Kristina nisu nezadovoljni s njezinim rezultatom 3:37 iako su bili na putu k puno boljem rezultatu ali je iznenadna bol pred kraj odnijela dosta minuta.
Suma sumarum: složio se neko ili ne...bilo nekom drago ili ne...sad znam da sam blizu 3 sata na maratonu, a ako se puno toga poklopi (staza,vrijeme,spavanje) vjerujem da mogu i ispod 3 sata.
I iskusniji sam za 1 maraton a uvidio sam da je to jako bitno.
hhhhhhhhhhhrrrrrccccc......
Okrenuo sam slijedeću godinu na trkačkom kalendaru... :-)
subota, 13. ožujka 2010.
Trčanje ili samo vožnja
Glup naslov ali takva je i situacija.
Nakon što sam koliko toliko sanirao posljedice "neispravnosti" vratne kraljeznice do jučer je sve funkcioniralo jako dobro.
Ali onda je doslo jučer...
Tokom cijelog dana osjećao sam bol i pritisak u glavi koji je navečer dodatno pojačao (tj. postao nepodnosljiv) a za dodatak sreci još mi se i vrat ukočio.
Posljedica svega je naravno neprospavana noć :-(
Izgleda da su noćne terapije i tablete ipak učinile svoje pa je sad ( 6 ujutro) situacija 90% bolja, ako se ta riječ u ovoj situaciji moze upotrijebiti.
A danas na put za Treviso krece naša mala ekipa od 4 člana...
A putujemo mojim autom...tj. ja vozim (nadam se ipak nekoj ispomoći od jednog člana posade)
A zasto sad ne spavam ? Zato jer za zagrijavanje prije vožnje u Treviso imam 150 km vožnje jer u 7:30 moram biti u Mariboru !!!
I na kraju sutra je maraton...
A poslije kraja odmah nakon maratona vracamo se kuci...
Mojim autom... i ja vozim.....
Sve izgleda poprilicno crno ali vjerujem da ce se situacija koliko toliko popraviti tako da ipak ne budem samo vozač nego da barem u Trevisu otrčim tih 42km bez problema bez obzira na postignuto vrijeme.
A sad...nogu na papučicu gasa, pamet u glavu i kreni.
Bice bolje jednog dana :-)
Nakon što sam koliko toliko sanirao posljedice "neispravnosti" vratne kraljeznice do jučer je sve funkcioniralo jako dobro.
Ali onda je doslo jučer...
Tokom cijelog dana osjećao sam bol i pritisak u glavi koji je navečer dodatno pojačao (tj. postao nepodnosljiv) a za dodatak sreci još mi se i vrat ukočio.
Posljedica svega je naravno neprospavana noć :-(
Izgleda da su noćne terapije i tablete ipak učinile svoje pa je sad ( 6 ujutro) situacija 90% bolja, ako se ta riječ u ovoj situaciji moze upotrijebiti.
A danas na put za Treviso krece naša mala ekipa od 4 člana...
A putujemo mojim autom...tj. ja vozim (nadam se ipak nekoj ispomoći od jednog člana posade)
A zasto sad ne spavam ? Zato jer za zagrijavanje prije vožnje u Treviso imam 150 km vožnje jer u 7:30 moram biti u Mariboru !!!
I na kraju sutra je maraton...
A poslije kraja odmah nakon maratona vracamo se kuci...
Mojim autom... i ja vozim.....
Sve izgleda poprilicno crno ali vjerujem da ce se situacija koliko toliko popraviti tako da ipak ne budem samo vozač nego da barem u Trevisu otrčim tih 42km bez problema bez obzira na postignuto vrijeme.
A sad...nogu na papučicu gasa, pamet u glavu i kreni.
Bice bolje jednog dana :-)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)