Maratonci trče prvi krug...

... ako nisu povrijeđeni.
Inspiracija za temu je početak sezone dužih utrka a to je vrijeme koje nosi i puno bolnih razočarenja.
Dobro... s obzirom na način kako se neki spreme i trče gotovo svaki svoj maraton za njih bi se moglo reći da doživljavaju "bolno ushićenje" :-)
S obzirom da je iza mene tek godina ozbiljnog trčanja (ako se to moze tako nazvati) možda i nisam kvalificiran da govorim o ovoj temi ali smatram da sam problematiku proučio poprilično, a iz razgovora s mnogim maratoncima i vraćanjem u svoje prvomaratonske ideje mislim da sam nekako sastavio psihološki profil "maratonca početnika". Pod tim nazivom ne smatram samo one koji trče svoj prvi maraton nego i one koji trče i svoj XX. maraton ali i dalje padaju na svakom "ispitu" tako da svaki puta iznova dozivljavaju gore spomenuto "bolno ushićenje".
Inače je Saša Antić u svom legendarnom "romanu" pod nazivom "Fajter" opisao i analizirao psiholoski profil jednog klasičnog maratonca tako da je ovo za sve koji su to čitali tek light verzija :-)
Prva pogreska s kojom početnici kreću u operaciju "MPM" (moj prvi maraton) je da traže najkraći mogući put da se "ozbiljno" spreme i naprave čudo od rezultata u tom "MPM"-u. To čudo od rezultata može biti u rasponu od 3 do 4 sata, nebitno, ali sasvim sigurno daleko od od njihovih realnih mogućnosti u tom trenutku.
Nakon toga počinju matematičke analize, preračunavanja kojekakvih race prediktora, pri čemu ako rezultat baš ne odgovara, onda je najbolje potražiti neku drugu tablicu u kojoj će vrijeme ispasti bolje.
Isto tako ako na internetu postoji program "Maraton 3:10 za 12 tjedana" onda sigurno onaj drugi "Maraton 3:30 za 18 tjedana" nije ništa drugo nego varanje nedužnog maratonca. Jer ako u jednom dućanu možeš kupiti čokoladu "Milka 100g" za 3,10 Kn onda ju sigurno nećeš kupiti u onom pokraj za 3,30Kn.
To je barem jasno !
Usput se pročita malo literature u kojoj se također zamijećuju rečenice u kojima ima nešto sto MPM-cu ide na ruku, ali kad se naiđe na neka upozorenja ili u u tom trenutku za čitača negativne činjenice, onda se to preskače ili ne zamijećuje.
S obzirom da treninzi idu bez problema MPM-ac se počinje osjećati i sam sebe doživljavati kao Supermana:
" ak idem na treningu dužinu od 18km bez problema, ne vidim razlog zasto ne bi i još 24 mogao tako"
"zasto da povećavam samo 10% tjedno kad sam očito trkački superman, izgleda da moji mišići nisu kao kod ostalih nego u najmanju ruku od inox-a"
"ako sam na prošlotjednom polumaratonu uspio ići 1:40 ne vidim razlog da na maratonu ne idem 3:40, a ako napravim još jednu dužinu od 29 km možda i 3:30"
"prije 2 tjedna "dobio" sam na polumaratonu Štefa koji je lani maraton trčao 3:15, pa je valjda i svakom neupućenom jasno da ja za 2 tjedna na MPM-u bez problema mogu 3:12"
Vrijeme svečanog trenutka se bliži... i....

a) odjednom nešto zaboli, šok, nevjerica, proklinjanje zle sudbine....
ali ipak prevlada razum, tj. prisjećanje na zaključak da sam ja superman sa čeličnim mišićima i da kod takvih povrede ne postoje. Dakle trčim i dalje dok se "čelična vlakna" sama ne izravnaju.
REZULTAT: operacija MPM se odgađa, bol se boluje nekoliko mjeseci a kod (manjeg) dijela MPM-ovaca dolazi do otriježnjenja i realnog sagledavanja na buduće pokušaje

b)sve je spremno, sva matematika ukazuje da rezultat 3:XX mora pasti samo je pitanje da li krenuti s najbržima pa poslije malo pasti u tempu (to se ionako mora) ili s onima "ravnima sebi" s obzirom na rezultat koji svakako "pada". Utrka kreće, sat se okreće, noge lete, lupaju pete, kilometri se okreću...
Na pola maratona osjećaj da malo postaje teže...ma to je samo psihološki moment nakon polumaratona...sad još samo jedan polumaraton
Kilometri postaju sve duži, proklinje se sunce,vjetar,vlaga,patike,voda... što se baš sada trebalo pojaviti a sve je išlo po planu.
NA 30.km tempo pada do bola, oči počinju kolutati, noge ?? izgleda da mi je neko prikačio kugle za njih, samo da provjerim...
Ne mogu vjerovati, sve je bilo idealno posloženo i sranje...kaj sad
Do kraja manje (više) hodanje- više (manje) trčanje i iščekivanje cilja kao kapi vode u pustinji.
REZULTAT: 20% trkača doživi prosvjetljenje nakon nekog vremena po ulasku u cilj, nekih 30% njih to doživi nakon nekog od slijedećih ponavljanja, a nažalost (najmanje) 50% njih postaju kronični ponavljači.
I jedva čekaju slijedeću borbu jer jednom i njima mora uspjeti...
... jer i ćorava kokoš pogodi zrno.
Međutim maraton nije ni zrno, ni čista matematika, ni ....
Nakon ovakvih ili onakvih priprema...
....maraton je spoj realnog razmišljanja i očekivanja, samodiscipline i jake volje.
JAKU VOLJU svaki maratonac ima a ovo prethodno većina nema ili namjerno skriva.

Ma nema veze... i jedan gledaoc na košarkaškoj utakmici je svezanih očiju pogodio koš sa centra igrališta a nije prije toga trenirao baš ništa...
Zato...3:XX mora pasti !!