Rana na lijevoj peti je ipak uzela veći danak nego sam mislio pa sam tokom tjedna uspio napraviti tek 3 kratka trčanja od 5+8+8km jer jednostavno više nije išlo.
Ranu sam morao "skrivati" na razne načina a to je opet iritiralo druge dijelove pete na kojima je bio prenesen pritisak od mnogo flastera i traka.
Ipak krajem tjedna situacija se malo poboljšala i krenuo sam u akciju:
SUBOTA: bicikl 102km - 3:24 (30 km/h)
PONEDJELJAK: trčanje 30,3km - 2:37 (5:11/km)
UTORAK: plivanje - 2700m - 59minuta
Ako bi se sudilo po ovim dionicama gotovo da sam na 2/3 ironmana :)
utorak, 26. travnja 2011.
ponedjeljak, 18. travnja 2011.
Žuljevi kao doping
Polumaraton u Rijeci mi je ostao u lijepom sijećanju prošle godine jer sam na svoje veliko iznenađenje istrčao 1:21:5x pa sam odlučio da i ove godine budem tamo i po prvi puta nakon operacije pokušam neku utrku ići kak se ono kaže "na nož".
Samo ko i uvijek bilo je pitanje koliko se duboko može s tim nožem rezati :)
Moji (uvijek konzervativni) planovi vrtjeli su se negdje u rasponu 1:25-1:26 i sasvim bi me zadovoljilo to dostignuće. Kad sam s kolegom Davorom postigao dogovor da njemu pomognem da napadne rezultat sve je bilo jasno: juriš na 1:25:xx !
Došli, spremili se... start... i nakon 1km počinjem u obje patike osjećati peckanje kao da mi je pijesak ušao u čarape. Malo me zabrinulo ali ajde... bude prošlo.
Međutim svakim korakom bilo je sve nelagodnije i bilo mi je jasno da ću završiti sa žuljevima. Bio mi je poznat taj bol jer sam lani doživio isto kad sam na nove patike obuo loše čarape nakon 5km dobio velike žuljeve na petama. Samo ovdje sam imao provjerene i nepotrošene patike i provjerene (ali pretanke) čarape.
Čak sam u jednom trenutku stao i malo istegnuo čarape prema van dajući sam sebi nadu da je ipak pijesak (otkud mi ta ideja) u patikama :)
Plan je bio da prvi dio idem malo brže jer je prognoza bila da ćemo imati vjetar u leđa što se i ostvarilo. Iz lanjskog iskustva znao sam da je zbog profila staze nemoguće držati vremenski ujednačen tempo ali sam pokušavao da cijelo vrijeme trčim(o) s istim naporom i mislim da sam u tome uspjevao.
Na 5.km bilo je jasno da na lijevoj peti već imam žulj dok je desna bila relativno dobro, tj. puno bolje nego lijeva.
Jurim dalje po planu, Davor me prati, cijelo vrijeme razmišljam kako će se sve to rasplesti. Da je maraton u pitanju vjerojatno bih već odustao jer nema šanse da još 35km izdržim ali ovdje je još samo 15km do kraja. Osim toga ekipno je prvenstvo Hrvatske i ja sam dio ekipe i ako odustanem sve pada u vodu.
Prolazi i dalje po planu, dolazimo do okreta i na 11km imam vrijeme 44:13 (4:01/km).
Baš kako sam i želio ali stanje je daleko od onog kojeg sam želio.
Tempo sam držao bez problema ali u tim trenucima bol se pojačala i znao sam da je žulj već i pukao. Pokušao sam ublažiti bolove izvrčući nogu pri doskoku ili gurajući prste prema naprijed što je stvarno i pomagalo ali ne mogu tako trčati jer ću se povrijediti. Davor me sve teže pratio i bio mi je u tom trenutku pravi košmar u glavi što i kako dalje. Odlučio sam da pojačam tempo do gornje granice mogućnosti misleći da ću ubijajući se od trčanja manje patiti od bolova. I stvarno je pomoglo. Čak mi i dalje nije bilo preteško iako je vjetar upirao u prsa. Motiviralo me i neprestano sustizanje i pretjecanje trkača koji su bili ispred mene. I tako sve do posljednje jače uzbrdice kad sam se podigao na prste i u jednom trenutku bol se jako dodatno pojačala i svakim korakom postajala sve nesnosnija. U tom trenutku bio sam najbliže odluci da ipak odustanem jer sam pretpostavio da je sad došlo do trganja kože i patika i čarapa stružu po "živoj rani". Međutim s obzirom da sam trčao prema cilju a s vremenom se jaka bol ustabilila (tj. nije se dodatno pojačavala) odlučio sam da idem koliko mogu. Jer svaki korak je korak bliže cilju i kraju muke i to me držalo.
Ni sam ne znam koliko sam trkača prestigao u drugom dijelu, nekako sam dojurio do cilja i kad sam se zaustavio i pokušao šetati to je bila nemoguća misija. Hodao sam ko Pajo Patak.
U cilj sam utrčao u vremenu 1:23:57 što znači da sam s vjetrom u prsa imao tempo 3:56/km, tj. 5 sekundi po km brže nego s vjetrom u leđa.
Nekako sam došetao do auta i kad sam skinuo patike našao sam ono što sam očekivao: krvave čarape i patike s normalnim žuljem na desnoj peti a s rasturenom petom na lijevoj nozi. Nakon malo sanacije to je izgledalo ovako:
Poslije su me još u ambulantnim kolima malo poservisirali i preživio sam :)
Naravno da sam rezultatom zadovoljan ali siguran sam da ne bih završio ispod 1:25 da nisam imao "žulj doping". Tak da me sad rezultat može veseliti ali trebaće vremena da se stanje na petama normalizira i da se mogu vratiti u normalan ritam treninga.
Rezultat tim više dobiva na vrijednosti ako se osim nedavne operacije uzme u obzir da sam u 4 mjeseca trčanja nakon rehabilitacije istrčao tek oko 700km i to većim dijelom na laganom tempu.
Za one koji vole slike poput gornje evo još današnjeg izgleda :)
Ali nema odmora...operacija Plitvice počinje sutra :)
//
Samo ko i uvijek bilo je pitanje koliko se duboko može s tim nožem rezati :)
Moji (uvijek konzervativni) planovi vrtjeli su se negdje u rasponu 1:25-1:26 i sasvim bi me zadovoljilo to dostignuće. Kad sam s kolegom Davorom postigao dogovor da njemu pomognem da napadne rezultat sve je bilo jasno: juriš na 1:25:xx !
Došli, spremili se... start... i nakon 1km počinjem u obje patike osjećati peckanje kao da mi je pijesak ušao u čarape. Malo me zabrinulo ali ajde... bude prošlo.
Međutim svakim korakom bilo je sve nelagodnije i bilo mi je jasno da ću završiti sa žuljevima. Bio mi je poznat taj bol jer sam lani doživio isto kad sam na nove patike obuo loše čarape nakon 5km dobio velike žuljeve na petama. Samo ovdje sam imao provjerene i nepotrošene patike i provjerene (ali pretanke) čarape.
Čak sam u jednom trenutku stao i malo istegnuo čarape prema van dajući sam sebi nadu da je ipak pijesak (otkud mi ta ideja) u patikama :)
Plan je bio da prvi dio idem malo brže jer je prognoza bila da ćemo imati vjetar u leđa što se i ostvarilo. Iz lanjskog iskustva znao sam da je zbog profila staze nemoguće držati vremenski ujednačen tempo ali sam pokušavao da cijelo vrijeme trčim(o) s istim naporom i mislim da sam u tome uspjevao.
Na 5.km bilo je jasno da na lijevoj peti već imam žulj dok je desna bila relativno dobro, tj. puno bolje nego lijeva.
Jurim dalje po planu, Davor me prati, cijelo vrijeme razmišljam kako će se sve to rasplesti. Da je maraton u pitanju vjerojatno bih već odustao jer nema šanse da još 35km izdržim ali ovdje je još samo 15km do kraja. Osim toga ekipno je prvenstvo Hrvatske i ja sam dio ekipe i ako odustanem sve pada u vodu.
Prolazi i dalje po planu, dolazimo do okreta i na 11km imam vrijeme 44:13 (4:01/km).
Baš kako sam i želio ali stanje je daleko od onog kojeg sam želio.
Tempo sam držao bez problema ali u tim trenucima bol se pojačala i znao sam da je žulj već i pukao. Pokušao sam ublažiti bolove izvrčući nogu pri doskoku ili gurajući prste prema naprijed što je stvarno i pomagalo ali ne mogu tako trčati jer ću se povrijediti. Davor me sve teže pratio i bio mi je u tom trenutku pravi košmar u glavi što i kako dalje. Odlučio sam da pojačam tempo do gornje granice mogućnosti misleći da ću ubijajući se od trčanja manje patiti od bolova. I stvarno je pomoglo. Čak mi i dalje nije bilo preteško iako je vjetar upirao u prsa. Motiviralo me i neprestano sustizanje i pretjecanje trkača koji su bili ispred mene. I tako sve do posljednje jače uzbrdice kad sam se podigao na prste i u jednom trenutku bol se jako dodatno pojačala i svakim korakom postajala sve nesnosnija. U tom trenutku bio sam najbliže odluci da ipak odustanem jer sam pretpostavio da je sad došlo do trganja kože i patika i čarapa stružu po "živoj rani". Međutim s obzirom da sam trčao prema cilju a s vremenom se jaka bol ustabilila (tj. nije se dodatno pojačavala) odlučio sam da idem koliko mogu. Jer svaki korak je korak bliže cilju i kraju muke i to me držalo.
Ni sam ne znam koliko sam trkača prestigao u drugom dijelu, nekako sam dojurio do cilja i kad sam se zaustavio i pokušao šetati to je bila nemoguća misija. Hodao sam ko Pajo Patak.
U cilj sam utrčao u vremenu 1:23:57 što znači da sam s vjetrom u prsa imao tempo 3:56/km, tj. 5 sekundi po km brže nego s vjetrom u leđa.
Nekako sam došetao do auta i kad sam skinuo patike našao sam ono što sam očekivao: krvave čarape i patike s normalnim žuljem na desnoj peti a s rasturenom petom na lijevoj nozi. Nakon malo sanacije to je izgledalo ovako:
Poslije su me još u ambulantnim kolima malo poservisirali i preživio sam :)
Naravno da sam rezultatom zadovoljan ali siguran sam da ne bih završio ispod 1:25 da nisam imao "žulj doping". Tak da me sad rezultat može veseliti ali trebaće vremena da se stanje na petama normalizira i da se mogu vratiti u normalan ritam treninga.
Rezultat tim više dobiva na vrijednosti ako se osim nedavne operacije uzme u obzir da sam u 4 mjeseca trčanja nakon rehabilitacije istrčao tek oko 700km i to većim dijelom na laganom tempu.
Za one koji vole slike poput gornje evo još današnjeg izgleda :)
Ali nema odmora...operacija Plitvice počinje sutra :)
//
utorak, 5. travnja 2011.
...I PREKO VALJEVA...
A vikend prije Bratislave bio sam sa familijom na poslovno-sportskom-muzičkom putovanju u susjednoj zemlji Srbiji.
Tijekom pet dana boravka bili smo u Nišu, Aranđelovcu i Valjevu (ja sam) i od svih događanja najvrijednija su ona iz Aranđelovca i Valjeva.
Naime osnovni motiv za odlazak je bilo to što je naš sin Matija 21.03. učestvovao na međunarodnom natjecanju malih pijanista u Aranđelovcu.
Pa smo s time odmah spojili druge gore navedene aktivnosti a ja nikako nisam htio propustiti priliku da konačno upoznam ta legendarna Valjevska brda po kojima trči kolega maratonac Saša Antić i o kojima je na svom blogu ( http://s-ant.blogspot.com/ ) napisao prave romane.
Prvo muzika a onda sport :)
Matija je bio izuzetno uspješan na natjecanju iako je bio najmanji i najmlađi.
Osvojio je ukupno 97,7 od mogućih 100 bodova što je u ukupnom poretku bilo dovoljno za 5 mjesto u konkurenciji 20 natjecatelja.
Još da nije tokom nastupa na samom početku "sfušal" 2 put u roku 5 sekundi bilo bi i bolje :)
Ali do kraja više nije nist previše griješil i oduševil je članove žirija :)
Ja više od toga o muzici nebrem govoriti jer ak je neko antitalent za glazbu onda sam to ja :)
Nakon Niša u Aranđelovac smo stigli u nedjelju a vec danima prije odlaska sa Sašom sam imao u grubo dogovorene susrete tokom nedjelje i ponedjeljka. U nedjelju je on doputovao u Aranđelovac (70km) na "moj" teren a slijedeći dan je bio uzvrat u Valjevu (naravno sad sam ja putovao 70+70km). Prvi susret održan je na planini Bukulja iznad Aranđelovca. Vrijeme za igru nije bilo baš nešto posebno idealno ali za prave trkače nema zapreka :)
Zajedno smo otrčali polumaratonsku dužinu najprije kružeći oko Aranđelovca a zatim smo se odvažno odlučili popeti na vrh planine (oko 600m) pri čemu je prelaskom na sve više visine lagana kiša sve više prelazila u snijeg. A s obzirom da je to bilo 20.03. dakle zadnjeg dana zime nekako se taj uspon i vremenski uvjeti uklopio u "proslavu" odlaska zime. Meni je to bio prvi brdski trening ove sezone i čak sam se malo bojao kako će to leđa podnijeti ali nije bilo nikakvih problema. Sve u svemu lijep trening i ugodno druženje za posljednji da zime.
Slijedeći dan ja sam gotovo sat i pola putovao do Valjeva da konačno vidim gdje to Saša sjedi kad piše i gdje to trči kad ne piše :)
Između ostalog interesiralo me što ću sve vidjeti do Valjeva, odnosno kako izgleda Srbija iznutra pošto sam znao da ću prolaziti kroz razna veca i manja mjesta.
Ovo mi je bio četvrti odlazak u Srbiju posljednjih 8 godina ali sve se uglavnom svodilo na vožnju autoputom i boravak u većim mjestima pa me sad baš interesiralo kako to izgleda malo izvan autoputa.
Nakon viđenog mogu reći da sam čitajući i slušajući o situaciji u Srbiji očekivao dosta lošiju situaciju. Istina asfaltni putevi su u prilično lošem stanju, prilazi s ceste prema kućama također uglavnom nisu uređeni ali same kuće i zgrade su u svakom smislu slične onima koje se mogu vidjeti u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.
S obzirom da sam dosta kasno krenuo isto kao i dan prije nije nam preostalo puno vremena za druženje izvan terena pa smo odmah krenuli na posao.
A posao je bio ... rudarski !!
Sad mi je jasno zašto je za Sašu Plitvički maraton, za razliku od svih ostalih tamo prisutnih, tek malo jači od ravnog :)
Kad smo krenuli prvo smo za zagrijavanje imali oko 3km "plitvičke" uzbrdice nakon koje sam već bio "polustrgan". Pogotovo kad se uzme u obzir da smo i dan prije bili "po šumama i gorama".
Nakon zagrijavanja konačno je bilo malo ravnice (otprilike kao Jaska :) ) i onda opet gore, pa dolje, pa opet uuuuuuuusponnnn i konačno na kraju 4 km lagane nizbrdice. Usput mi je pokazivao puteve koji su se mogli vidjeti s naše trase a po kojima inače trči i o kojima piše "stihove i eseje" na svom blogu.
Sve u svemu gotovo bi se moglo reći idealno mjesto za trkačke treninga.
Istina malo je teže naći neku dužu ravnu dionicu ali valjda se uz malo više truda i to može pronaći.
Kaj se tiče našeg dvoboja usli smo zajedno u cilj, ali boksačkim rječnikom Saša je pobijedio na bodove jednoglasnom odlukom sudaca. A ja sam za kaznu morao voziti auto 70km u suprotnom smjeru.
Sve u svemu 2 dana ugodnog druženja i jako dobrog treninga koji je bio i mala priprema za Bratislavu jer smo se i tam dosta penjali na mostove i spuštali sa njih.
Tijekom pet dana boravka bili smo u Nišu, Aranđelovcu i Valjevu (ja sam) i od svih događanja najvrijednija su ona iz Aranđelovca i Valjeva.
Naime osnovni motiv za odlazak je bilo to što je naš sin Matija 21.03. učestvovao na međunarodnom natjecanju malih pijanista u Aranđelovcu.
Pa smo s time odmah spojili druge gore navedene aktivnosti a ja nikako nisam htio propustiti priliku da konačno upoznam ta legendarna Valjevska brda po kojima trči kolega maratonac Saša Antić i o kojima je na svom blogu ( http://s-ant.blogspot.com/ ) napisao prave romane.
Prvo muzika a onda sport :)
Matija je bio izuzetno uspješan na natjecanju iako je bio najmanji i najmlađi.
Osvojio je ukupno 97,7 od mogućih 100 bodova što je u ukupnom poretku bilo dovoljno za 5 mjesto u konkurenciji 20 natjecatelja.
Još da nije tokom nastupa na samom početku "sfušal" 2 put u roku 5 sekundi bilo bi i bolje :)
Ali do kraja više nije nist previše griješil i oduševil je članove žirija :)
Ja više od toga o muzici nebrem govoriti jer ak je neko antitalent za glazbu onda sam to ja :)
Nakon Niša u Aranđelovac smo stigli u nedjelju a vec danima prije odlaska sa Sašom sam imao u grubo dogovorene susrete tokom nedjelje i ponedjeljka. U nedjelju je on doputovao u Aranđelovac (70km) na "moj" teren a slijedeći dan je bio uzvrat u Valjevu (naravno sad sam ja putovao 70+70km). Prvi susret održan je na planini Bukulja iznad Aranđelovca. Vrijeme za igru nije bilo baš nešto posebno idealno ali za prave trkače nema zapreka :)
Zajedno smo otrčali polumaratonsku dužinu najprije kružeći oko Aranđelovca a zatim smo se odvažno odlučili popeti na vrh planine (oko 600m) pri čemu je prelaskom na sve više visine lagana kiša sve više prelazila u snijeg. A s obzirom da je to bilo 20.03. dakle zadnjeg dana zime nekako se taj uspon i vremenski uvjeti uklopio u "proslavu" odlaska zime. Meni je to bio prvi brdski trening ove sezone i čak sam se malo bojao kako će to leđa podnijeti ali nije bilo nikakvih problema. Sve u svemu lijep trening i ugodno druženje za posljednji da zime.
Slijedeći dan ja sam gotovo sat i pola putovao do Valjeva da konačno vidim gdje to Saša sjedi kad piše i gdje to trči kad ne piše :)
Između ostalog interesiralo me što ću sve vidjeti do Valjeva, odnosno kako izgleda Srbija iznutra pošto sam znao da ću prolaziti kroz razna veca i manja mjesta.
Ovo mi je bio četvrti odlazak u Srbiju posljednjih 8 godina ali sve se uglavnom svodilo na vožnju autoputom i boravak u većim mjestima pa me sad baš interesiralo kako to izgleda malo izvan autoputa.
Nakon viđenog mogu reći da sam čitajući i slušajući o situaciji u Srbiji očekivao dosta lošiju situaciju. Istina asfaltni putevi su u prilično lošem stanju, prilazi s ceste prema kućama također uglavnom nisu uređeni ali same kuće i zgrade su u svakom smislu slične onima koje se mogu vidjeti u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.
S obzirom da sam dosta kasno krenuo isto kao i dan prije nije nam preostalo puno vremena za druženje izvan terena pa smo odmah krenuli na posao.
A posao je bio ... rudarski !!
Sad mi je jasno zašto je za Sašu Plitvički maraton, za razliku od svih ostalih tamo prisutnih, tek malo jači od ravnog :)
Kad smo krenuli prvo smo za zagrijavanje imali oko 3km "plitvičke" uzbrdice nakon koje sam već bio "polustrgan". Pogotovo kad se uzme u obzir da smo i dan prije bili "po šumama i gorama".
Nakon zagrijavanja konačno je bilo malo ravnice (otprilike kao Jaska :) ) i onda opet gore, pa dolje, pa opet uuuuuuuusponnnn i konačno na kraju 4 km lagane nizbrdice. Usput mi je pokazivao puteve koji su se mogli vidjeti s naše trase a po kojima inače trči i o kojima piše "stihove i eseje" na svom blogu.
Sve u svemu gotovo bi se moglo reći idealno mjesto za trkačke treninga.
Istina malo je teže naći neku dužu ravnu dionicu ali valjda se uz malo više truda i to može pronaći.
Kaj se tiče našeg dvoboja usli smo zajedno u cilj, ali boksačkim rječnikom Saša je pobijedio na bodove jednoglasnom odlukom sudaca. A ja sam za kaznu morao voziti auto 70km u suprotnom smjeru.
Sve u svemu 2 dana ugodnog druženja i jako dobrog treninga koji je bio i mala priprema za Bratislavu jer smo se i tam dosta penjali na mostove i spuštali sa njih.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)