Žuljevi kao doping

Polumaraton u Rijeci mi je ostao u lijepom sijećanju prošle godine jer sam na svoje veliko iznenađenje istrčao 1:21:5x pa sam odlučio da i ove godine budem tamo i po prvi puta nakon operacije pokušam neku utrku ići kak se ono kaže "na nož".
Samo ko i uvijek bilo je pitanje koliko se duboko može s tim nožem rezati :)
Moji (uvijek konzervativni) planovi vrtjeli su se negdje u rasponu 1:25-1:26 i sasvim bi me zadovoljilo to dostignuće. Kad sam s kolegom Davorom postigao dogovor da njemu pomognem da napadne rezultat sve je bilo jasno: juriš na 1:25:xx !
Došli, spremili se... start... i nakon 1km počinjem u obje patike osjećati peckanje kao da mi je pijesak ušao u čarape. Malo me zabrinulo ali ajde... bude prošlo.
Međutim svakim korakom bilo je sve nelagodnije i bilo mi je jasno da ću završiti sa žuljevima. Bio mi je poznat taj bol jer sam lani doživio isto kad sam na nove patike obuo loše čarape nakon 5km dobio velike žuljeve na petama. Samo ovdje sam imao provjerene i nepotrošene patike i provjerene (ali pretanke) čarape.
Čak sam u jednom trenutku stao i malo istegnuo čarape prema van dajući sam sebi nadu da je ipak pijesak (otkud mi ta ideja) u patikama :)
Plan je bio da prvi dio idem malo brže jer je prognoza bila da ćemo imati vjetar u leđa što se i ostvarilo. Iz lanjskog iskustva znao sam da je zbog profila staze nemoguće držati vremenski ujednačen tempo ali sam pokušavao da cijelo vrijeme trčim(o) s istim naporom i mislim da sam u tome uspjevao.
Na 5.km bilo je jasno da na lijevoj peti već imam žulj dok je desna bila relativno dobro, tj. puno bolje nego lijeva.
Jurim dalje po planu, Davor me prati, cijelo vrijeme razmišljam kako će se sve to rasplesti. Da je maraton u pitanju vjerojatno bih već odustao jer nema šanse da još 35km izdržim ali ovdje je još samo 15km do kraja. Osim toga ekipno je prvenstvo Hrvatske i ja sam dio ekipe i ako odustanem sve pada u vodu.
Prolazi i dalje po planu, dolazimo do okreta i na 11km imam vrijeme 44:13 (4:01/km).
Baš kako sam i želio ali stanje je daleko od onog kojeg sam želio.
Tempo sam držao bez problema ali u tim trenucima bol se pojačala i znao sam da je žulj već i pukao. Pokušao sam ublažiti bolove izvrčući nogu pri doskoku ili gurajući prste prema naprijed što je stvarno i pomagalo ali ne mogu tako trčati jer ću se povrijediti. Davor me sve teže pratio i bio mi je u tom trenutku pravi košmar u glavi što i kako dalje. Odlučio sam da pojačam tempo do gornje granice mogućnosti misleći da ću ubijajući se od trčanja manje patiti od bolova. I stvarno je pomoglo. Čak mi i dalje nije bilo preteško iako je vjetar upirao u prsa. Motiviralo me i neprestano sustizanje i pretjecanje trkača koji su bili ispred mene. I tako sve do posljednje jače uzbrdice kad sam se podigao na prste i u jednom trenutku bol se jako dodatno pojačala i svakim korakom postajala sve nesnosnija. U tom trenutku bio sam najbliže odluci da ipak odustanem jer sam pretpostavio da je sad došlo do trganja kože i patika i čarapa stružu po "živoj rani". Međutim s obzirom da sam trčao prema cilju a s vremenom se jaka bol ustabilila (tj. nije se dodatno pojačavala) odlučio sam da idem koliko mogu. Jer svaki korak je korak bliže cilju i kraju muke i to me držalo.
Ni sam ne znam koliko sam trkača prestigao u drugom dijelu, nekako sam dojurio do cilja i kad sam se zaustavio i pokušao šetati to je bila nemoguća misija. Hodao sam ko Pajo Patak.
U cilj sam utrčao u vremenu 1:23:57 što znači da sam s vjetrom u prsa imao tempo 3:56/km, tj. 5 sekundi po km brže nego s vjetrom u leđa.
Nekako sam došetao do auta i kad sam skinuo patike našao sam ono što sam očekivao: krvave čarape i patike s normalnim žuljem na desnoj peti a s rasturenom petom na lijevoj nozi. Nakon malo sanacije to je izgledalo ovako:



Poslije su me još u ambulantnim kolima malo poservisirali i preživio sam :)
Naravno da sam rezultatom zadovoljan ali siguran sam da ne bih završio ispod 1:25 da nisam imao "žulj doping". Tak da me sad rezultat može veseliti ali trebaće vremena da se stanje na petama normalizira i da se mogu vratiti u normalan ritam treninga.
Rezultat tim više dobiva na vrijednosti ako se osim nedavne operacije uzme u obzir da sam u 4 mjeseca trčanja nakon rehabilitacije istrčao tek oko 700km i to većim dijelom na laganom tempu.
Za one koji vole slike poput gornje evo još današnjeg izgleda :)



Ali nema odmora...operacija Plitvice počinje sutra :)


//