Polumaraton Mihanović

Nije baš ispalo po planu zbog neplaniranih okolnosti. Naime km oznake su bile jako rijetke pa sam odlučio do prvih uzbrdica ići na pulsu do 140 a to je ispalo iznenađujućih 4:45/km. Zatim je slijedilo nekih 5 km uzbrdica i nizbrdica gdje sam pokušao ne ići preko anaerobnog praga (163) i uglavnom uspijevao. I na kraju zadnjih 6 km sam raspalio skoro do maksimuma (ispalo je 4:05/km) pri čemu sam zadnih 1100m išao 3:48/km. Sve u svemu ispalo je brže od plana ali potrošnja nije bila prevelika čemu je pridonijelo i gotovo idealno vrijeme. Prije starta još sam istrčao 1500m a nakon ulaska u cilj dodatnih 5,5km tako da je cijeli trening dužine bio 28,2 km.

Izgleda da sam došao u formu kojoj se nisam nadao nakon 3 mjeseca od povratka trčanju.

Pravi test će biti polumaraton u Vrbovcu 14.06. i brdska utrka na Ivančicu 20.06. koje ću trčati punom snagom. Kad bi vrijeme bilo kao danas vremena bi mogla biti jako dobra.

Ili možda ne... bumo vidli ;-) 

Trening i utrke

Do sada sve ide po planu bez imalo problema. Noga izdržava sva opterećenja bez problema a s vremenom se i zatezanje  u potkoljenici smanjivalo tako da se pojavljuje još jako rijetko i vrlo slabog intenziteta. Dakle sve kako je dr. Hašpl predviđao. 

Do danas sam ove godine istrčao ukupno 820 km (max dužina 25,5 km), uključujući 2 polumaratona.

02.05.  SPLITSKI POLUMARATON  - 1:35:37

Utrka je bila po jako toplom vremenu i dosta teška konfiguracija (2 kruga sa usponom prema Marjanu i spuštanjem na rivu)

16.05.  POLUMARATON RADENCI  -  1:33:39

Iako sam prije utrke smatrao da će rezultat ispod 1:33 biti neuspjeh nakon utrke sam bio jako zadovoljan. Naime vremenski uvjeti su bili katastrofalni: temp 20-25 + užasna sparina. D0 12.km sam držao tempo za rezultat 1:31 ali sam onda shvatio da ulazim u preveliki rizik i usporil sam da ne bih slučajno u cilj ušao u kolima hitne poput 30-ak drugih trkača.

KROS LIGA: 5600m

Do sada mi je najbolji rezultat bio 22:03 od prošle godine i nadao sam se da bih ga u ovom proljetnom dijelu eventualno mogao dostići. Prije mjesec dana išao sam 22:13 što je bio dokaz da sam na dobrom putu. Nakon toga sam par puta trčao sa rezervom s obzirom da tjedno imam dosta jačih treninga pa u dogovoru s Murinjom nisam želio ulaziti u rizik. Bilo je planirano da tek slijedeći tjedan na zadnjem kolu raspalim do kraja pa da vidim da li mogu ispod 22 minute.

Međutim ovaj četvrtak vrijeme je bilo idealno, a ja sam odlučio da trčim po osjećaju do okreta na pola a ne da pratim prolaze s kojima onda namještam krajnji rezultat. Pošto je okret bio na 10:55 (iako nisam mislio da idem tak brzo) odlučio sam da ne smanjujem nego da idem do kraja tako. I ... ispalo je 21:35 što je bilo veliko iznenađenje za mene  :-)

Ali kaj je tu je... moram se s tim pomiriti  :-)

Sve u svemu za sada ide sve po planu, treniram uglavnom 5 dana u tjednu a ona 2 dana odmaram u potpunosti bez ikakvih dodatnih sportskih aktivnosti.

U ovom proljetnom dijelu planiram maksimalnom snagom trčati polumaraton u Vrbovcu (14.06) i brdsku utrku na Ivančicu (20.06.).

Sutra idem na polumaraton Mihanović ali bez nekih natjecateljskih ambicija. Iskoristiću utrku kao trening dužine tako da ću prije utrke otrčati 2 km, zatim utrku tempom 5:00/km i poslije utrke još 4 km. Dakle sveukupno 27 km što je vjerojatno posljednji trening dužine u ovom dijelu sezone nakon kojeg slijede gore spomenute utrke i nekih 7 dana odmora od trčanja.

Pa onda... prave pripreme za glavne događaje sezone  ;-)

Konačno trčim...

I tak nakon svih opisanih zgoda i nezgoda počeo sam trčati sredinom veljače. Morao sam krenuti doslovno od početka i trebalo mi je 20-tak dana da dođem na neku "pozitivnu nulu", tj. u stanje da mogu početi raditi neke smislenije treninge. Za svo ono vrijeme kad sam posjećivao doktore nisam radio nikakve planove jer nisam mogao znati kad ću ponovo početi trčati, ali sam donio čvrstu odluku da više ne treniram prema svom "programu" nego da ću naći nekoga ko će me imati "pod nadzorom". Naime kaj.... znao sam sva nepisana i napisana pravila koja su obavezna za izbjegavanje odluka, znao sam i metodologiju treninga, ali .... kao  većina trkača početnika nisam se držao gotovo nijednog tog pravila. I najčudnije (ili ipak nije) je bilo to kaj me ništa nije boljelo, ništa mi nije bilo teško, mislil sam da sam "running superman" :-) Sve dok nije puklo !!

I tak sam sasvim slučajno "naišao" na našeg poznatog maratonca Gorana Murića koji je ujedno i "školovani atletski trener" i koji od ove sezone trenira sam sebe. On početnik u treniranju maratonaca, a ja početnik u trčanju i shvatili smo da je to dobitna kombinacija za obojicu  :-)

Pogotovo što sam ja kao neiskusni trkač stariji od njega "neisusnog trenera" stariji 11 godina :-)

Šalu na stranu... ali zaista sam odlučio da radim pod nečijim nadzorom i obećal sam samom sebi da bum slušal trenerove zapovijedi u potpunosti. I to s Murićem mi se baš nekak činilo ko dobra kombinacija, a vjerujem da je i njemu izazov od jednog trkača pred penzijom napraviti dobrog trkača :-) 

Tak je ispalo da sam nekih mjesec dana trenirao po svome, a sredinom ožujka počelo sam slijediti trenerove upute i naredbe. Tih prvih mjesec dana i nisam imao kaj pogriješiti jer sam sve treninge radio lagano i samo postepeno dizao kilometražu. 

Prva dobrobit prisustva trenera se pokazala već pri sastavljanju planova za ovu godinu. Od sreće što ponovo mogu trčati opet sam u glavi imao kojekakve optimističke planove, ali sam u dogovoru s njim odlučio da nema preskakanja stepenica već da se moram poštivati osnovna pravila treninga (prvo bazni trening pa tek onda ostalo). A ako bude tak onda jedni logično ispada da čitavo proljeće može i mora biti priprema za jesen kada su dva glavna događaja domaći polumaraton u Varaždinu i zagrebački maraton. 

 

Povijest bolesti

Toliko sam se unio u treniranje i trčanje tako da nikako nisam mogao prihvatiti da bi ovo mogla biti ozbiljnija ozljeda. Dan nakon pojavljivanja povrede pojavila se i oteklina a prilikom fleksije stopala bilo pod prstima se osjećalo i čak čulo jako škripanje. Dva dana poslije ponovo sam išao trčati i uspio nekako završiti trening od 6 km i čak nije boljelo previše kad sam trčao jako polako. Ipak sam odlučio otići u ZG kod "starog prijatelja" ortopeda dr. Markovca nadajući da će nekako to srediti tako da mogu trčati ZG maraton. Ali dijagnoza nije bila baš povoljna: jaka upala ovojnice jedne tetive mišića potkoljenice i rekao je da zaboravim na utrku ali mi je dao neku injekciju i rekao da bih možda mogao biti spreman za Ljubljanu (3 tjedna nakon Zagreba). Dogovorili smo nakon 3 dana pokušam trčati ako splasne oteklina i nestane škripanje.

Ta varijanta nije mi se činila lošom jer ionako sam planirao ići u Ljubljanu na polumaraton, no bože moj... bum tam istrčal taj maraton. I to mi je ponovo inficiralo mozak tako da sam išao trčati 10km bez obzira što oteklina nije do kraja nestala a škripanje je i dalje bilo intenzivno.

I taj trening mi je uništio nogu !!! :-( 

Nekako sam došao doma i konačno (nakon 2 tjedna) trezveno razmislio i (konačno) donio pametnu  odluku da prekidam sa bilo kakvim treningom sve dok ne saniram povredu do kraja.U međuvremenu sam napravio analizu dnevnika treninga i ostao zapanjen koje sam gluposti radio a znao sam da ne smijem. Toliko je bilo prekršenih pravila o "zdravom" trčanju da mogu biti sretan što sam još uvijek živ :-)

Krenuo sam na fizikalnu terapiju i nakon 2 tjedna došao u stanje da me ne boli dok hodam, nema otekline ali još uvijek malo škripi. I što je najčudnije... kad sjedim ili ležim osjećam kao da me nešto grize na tom povrijeđenom mjestu. Naravno da sam u međuvremenu proučio anatomiju i povrede potkoljenice do najvećih detalja. I nigdje ne mogu naći što bi to mene moglo i dalje mučiti. Pa posjećujem i konzultiram ortopede, fizijatre, fizioterapeute i svako ima svoju teoriju i dijagnozu ali svi kažu da nije pametno trčati sve dok ne bude sve OK. Poučen iskustvom s početka povrede ne pada mi na pamet ne ih poslušati.  I dalje sam svakodnevno gutao protuupalne tablete, mazao kojekakvim kremama ali napretka nije bilo. Srećom sam u Poliklinici Sunce prije povrede uplatio "dobru" policu dodatnog zdravstvenog osiguranja pa sam tamo obavio besplatnu MR i 20-tak fizikalnih terapija na najsuvremenijim uređajima (3 tjedna svaki dan u ZG iz VŽ). I rezultat... 0 bodova. I dalje sve isto, mozda tek za 10% bolje, tj. malo manje me "grize" na tom mjestu. Fizijatar iz "Sunca" daje mi prijedlog da idem u novootvorenu Ortopedsku bolnicu Akromion jer kao tamo rade naši najbolji ortopedi (profesori na MF) i možda oni nađu "neko rješenje". I sad s ove vremenske distance mogu mu stvarno zahvaliti na toj preporuci iako ni tamo ispočetka nije sve baš išlo glatko.

Na prvi pregled došao sam kod dr. Tršeka i nije mi rekao ništa novo što bi me ohrabrilo ali dao mi je nadu u bolje sutra  :-) Nakon detaljnog pregleda i analize dotadašnjih nalaza rekao je da je to nešto neobično: klinički sve izgleda super (nema nikakvih bolova na pritisak, fleksiju i rotaciju noge) a i dalje me boli kad mirujem i osjeća se lagano škripanje pod prstima kod fleksije stopala. Predlaža da pričekam još 2-3 tjedna i da počnem lagano trenirati. I onda na samom odlasku iz ordinacije ( doslovno sam se već uhvatio za kvaku) ja se sjetim da ga pitam kako da riješim svoj problem luksacije desnog ramena (ruka mi ispada iz zgloba kod nekih pokreta). A kad ono upravo on i prof. Čičak u toj bolnici rade operacije ramena i nakon pregleda odmah smo dogovorili čak i termin operacije (21.01.2009.) !!

Ispalo je kao da sam išao u trgovinu kupiti bicikl a kupio sam auto :-)

Mislio sam si... imam još mjesec dana do operacije, pa još nakon operacije neću moći trenirati pa će nakon tih mjesec i pol valjda i ta ozljeda proći.

Ali... prošlo je i to razdoblje, operacija super uspjela, rehabilitacija u toku ali noga... i dalje isto.

Tako sam 2 tjedna nakon operacije počeo trčkarati (s imobiliziranom rukom) i doživio veliko iznenađenje: ništa ne boli dok trčim ali i dalje isti problemi dok mirujem. Iako moram priznati da su se ta bol i zatezanje u potkoljenici malo smanjila. I na prvom postoperativnom pregledu prokomentirao sam i stanje noge s dr. Tršekom i on mi je rekao da mi predlaže da obavim pregled kod prof.dr. Hašpla (isto radi u Akromionu) jer je on najstručnija osoba po pitanju takvih povreda a očito je riječ o nekoj "neobičnoj povredi". Čuo sam za spomenutog doktora i znam da je on između ostalog uvijek "krpao" Janicu Kostelić nakon svih njenih povreda.

I tako naručili su me na pregled za 2 tjedna, u međuvremenu sam i dalje trčao bez problema i konačno je došao taj dan koji sam čekao gotovo pola godine !!!!!!!!!

Iako je doktor kasnio više od 1 sat zbog neke hitne operacije (mi se bunimo dok čekamo u državnoj bolnici a ovdje plaćaš i još čekaš  :-)  ) iz ambulante sam izašao s velikim olakšanjem.

A što je stvarno pravi stručnjak (valjda je zato i profesor na fakultetu) ... :-)

Ispričao sam mu sve kak se odvijalo, pročitao je sve nalaze i mišljenja raznih liječnika koje sam posjećivao, malo vrtio glavom i razmišljao i na kraju ko prof. Baltazar ispalio:

"Samo su 2. mogućnosti. 

1. stres fraktura - vjerojatnost 1%

2. compartement sindrom - vjerojatnost 99% "

Ja ga čudno pogledam i pitam ga "kakav sindrom ???"

On se nasmije i kaže: " to je naziv za povišen tlak u potkoljenici, a koji je posljedica jake upale tetive koja je dugo trajala. I ti samo sinko trči slobodno jer se ništa ne može pogoršati a s vremenom će se tlak smanjivati i na kraju ujednačiti."

Haloooo... čovjek spomene 2. dijagnoze koje nitko nije posumnjao, a za ovu drugu koja je bila prava nije valjda pola doktora kod kojih sam bio ni čulo. I to sve samo iz nalaza drugih doktora !!!

Ispada da sam mogao trčati već prije 3 mjeseca  :-(

Ali opet... da sam tada znao da je to tako ne bih ni došao u tu bolnicu pa bi mi rame još uvijek bilo povrijeđeno. Znači ipak svako zlo za neko dobro ;-)

Povijest - 2. dio

Nakon PM u Radencima nastavio sam i dalje uporno trenirati 4 puta tjedno ali po prvi puta sam se susreo sa "zidom". Naime kako sam iz tjedna u tjedan spuštao svoj rekord na kros ligi mislio sam da će to ići i dalje tako, ali sve više km u nogama učinilo je svoje i rezultati su počeli stagnirati. Nije me to nimalo zabrinulo ali sam po prvi puta uvidio da nisam "supermen" :-)

Do ljeta sam išao još na Plitvice 16km i istrčao sam solidnih 1:15:44 (42. mjesto) i PM Vrbovec 1:35:20 (38.mjesto).

Tako je uspješno završila moja "polumaratonska" prva polusezona i pada odluka da jesenska promijeni ime u "maratonska".

Naime... odlučio sam da najesen idem na ZG maraton i to ne da samo nastupim nego da završim u vremenu 3:05-3:10. Pošto mi je matematika izuzetno bliska jednostavnim izračunima sam došao do zaključka da je to izvedivo :-)

Naravno da sam znao da za to treba puno dobrog treninga ali bio sam spreman na sve.

Međutim... pokazalo se da je to bila "nepromišljena odluka trkača početnika" a da trčanje nije čista jednostavna matematika :-(

Našao sam hrpu programa za pripremu maratona na internetu i tržio koji je "najbolji", tj. koji u najkraćem vremenu daje najbolji rezultat (joj kak mi je to sad smiješno :-) ). I naravno da sam našao jednog koji za 14 tjedana treninga nudi vrijeme 3:00 !!  Kak to glupo zvuči  :-) ... ko da je to isto kao kad ideš po dućanima i traziš majicu za 10 Kn i nakon nekog vremena je nađeš...

I krajem lipnja počela je operacija "ZG maraton". Ali već nakon 10 dana javio se prvi problem. U utorak sam radio 10 ubrzanja od 60 sec na jakoj strmini, a 3 dana nakon toga seriju 8 x 200m sprinta (j..i ga...tak je pisalo u programu) i negdje na 5. sprintu me jako zapeklo u zadnjoj loži desne noge pa sam jedva otpješačio do kuće. Slijedećih dana su naravno patike mirovale, ali ne i ja jer maraton se bliži a ja ne treniram :-) Nakon 3 dana vraćao sam se doma s mora i usput dogovorio pregled kod ortopeda u Zagrebu. UZV je pokazao da je došlo do sitnog pucanja mišićnih vlakana. Srećom nije bilo veliko oštećenje nego manje ali na većoj povšini. Doktor je rekao neka za 3 dana počnem lagano trčati i polako pojačavam pa će za 2 tjedna biti sve OK. I bilo je stvarno tak. Ali kaj da ja napravim ? Izgubio sam 2 tjedna pravih priprema ! I naravno nakon oporavka skačem odmah na 4. tjedan priprema po programu :-)

I tak.... stvarno sam trenirao jako 5 puta tjedno. Počela je jesenska kros liga i bez problema sam istrcavao svoja najbolja vremena, svaki vikend lupao 3X km jačim tempom i tako sve do domaćeg varaždinskog polumaratona. Pred start postavio sam si cilj da budem brzi od 1:30. Međutim tokom utrke osjećao sam da mogu i brže i završil sam 1:27:13 (uključujući i ono lutanje na startu). I sam sam ostal šokiran i zatečen ko i svi oko mene, tim više kaj sam poboljšao svoj PB za 8,5 minuta :-)

To mi je još više podiglo adrenalin i nažalost još više pomutilo mozak pa sam već slijedeći dan išao otrčati laganih 10 km jer... ZG se bliži i nema odmora.... :-(

I onda 3 dana nakon VŽ PM na samom početku treninga jako me zapeklo u lijevoj nogi iznad gležnja :-(  Ko da me neko onak pošteno opalio bičem na po tom dijelu noge !!

Ali nema veze... ak su u partizanskim filmovima mogli hodati (a mozda i trčati) bez pola noge s podvezon na koljenu kak ne bi i ja mogao trčati s bolom u nozi ??

Nažalost (a sasvim logično) to je bila najgora moguća odluka u tom trenutku, koja je bila uvod muke koje sam imao slijedećih 6 mjeseci.

Povijest - 1. dio

Trčati sam počeo sredinom mjeseca ožujka 2008. godine.

Naime kaj... od malena sam se bavio sportom, najviše nogometom a nakon nogometnog umirovljenja na red su dosli košarka, tenis, ronjenje...

Međutim posljednjih godina sve sam više smanjivao sportske aktivnosti, a sve više su me počele stizati razne zdravstvene nelagode kao posljedica načina života i sve većeg broja godina na leđima.

I tako je pala odluka..."idem pokušati s trčanjem jer znam da sam to nekad mogao jako dobro a to će mi pomoći između ostalog za opuštanje od ovog stresnog načina života !!!"

I između ostalog želio sam vidjeti kako je to u sportu kad je sve na tebi, a ne da stalno ovisiš o masi suigrača od kojih se svaki puta nekolicini bas "danas ne da igrati, boriti se...ili su umorni" a ja sam svaki puta i na treningu i na utakmici barem u voljnom momentu davao 100%.

I tak... počeo ja malo trčati, tj. ne malo nego sam odmah znao da ću dati sve od sebe da budem što bolji.

Nakon nekih par treninga počela je i kros liga na Dravi u Varaždinu i evo mene na prvoj utrci. Znao sam samo kojim putem se trči... a ostalo koma: niti sam se obukao kako treba, niti imao sat da znam neko vrijeme, niti sam baš uspio držati neki tempo. Ali neki cilj koji sam si postavio uspio sam ispuniti: bio sam u prvoj polovici. Istina na samom rubu prve polovice i uglavnom zahvaljujući "slabosti" drugih nego mojem dobrom trčanju. Već slijedeći tjedan bilo je puno bolje: oprema i sat na mjestu, našao sam iskusnog trkača koji zna držati tempo koji ću moći pratiti (i naravno šlepati se iza njega) i puno bolji rezultat nije izostao. I tako iz tjedna u tjedan... rezultati sve bolji, motivacija sve više raste, počeo sam proučavati nauku o trčanju po internetu.... Prva duža utrka bilo je 10km u Morskom Središću koju sam istrčao iznenađujuće dobro i pada odluka da idem slijedeći vikend u Radence na svoj prvi polumaraton. Najveća dužina koju sam do tada istrčao bilo je 18km i smatrao sam da će to biti dovoljno da uspješno završim polumaraton. Međutim u tom tjednu između utrke u M. Središću i PM u Radencima pojavili su se i prvi problemi. Iznenada se pojavila oteklina desnog gležnja i bol u istoj potkoljenici s vanjske strane. Savjetujem se s iskusnim trkačima i već na prvi pogled dali su mi dijagnozu.

Naime proučavao sam uglavnom metodologiju treninga ali nisam još došao do toga da je najbitnija stvar za trčanje dobre patike. Trčao sam u patikama starim 2 godine koje su izgledale kao i one za trčanje ali nisu bile baš za to nego za obično hodanje (sa ravnim potplatom). 

I tako odlučujem se da i tu kockicu trkačeg mozaika popunim pa kupujem patike za trčanje. Ali koje su najbolje ? Da ne kupim neke prespore.... :-)

I tako na prvi polumaraton dolazim nakon mjesec i pola treninga, sa potpuno novim patikama, sa bolnom potkoljenicom, otečenim gležnjem i bez ikakvog iskustva (to je valjda normalno jer mi je prvi). A vrijeme katastrofalno: temperatura oko 25 stupnjeva i puhao je jaki vrući južni vjetar. Već kod kuće sam odlučio da idem tempom 4:45/km sa ubrzanjem posljednja 3 km što bi trebalo razultirati vremenim ispod 1:40. Srećom tada nisam znao da vremenski uvjeti mogu jako utjecati na konačno vrijeme pa sam se držao svog plana i uspio: 1:39:30 !!

Kasnije sam uspoređivao malo taj rezultat sa prošlogodišnjima postignutima na istom polumaratonu i vidio da u nekim normalnijim okolnostima "vrijedi" barem 2-3 minute više.

A utrku sam naravno završio i sa žuljevima na nogama... jer ko je u onoj hrpi problema dan prije polumaratona kad sam kupovao patike mogao misliti i na to da treba kupiti barem pola broja veće.

Ali sam se to sjetio odmah nakon utrke kad sam vidio žuljeve na nogama i iskoristio sam to prilikom izuzetno povoljne kupnje Reebok patika po akcijskoj cijeni s obzirom da je Reebok bio sponzor maratona.

I te su me patike odlično služile narednih mjeseci.

Početi je najteže...

Pošto sve više dobrih trkača ima svoj blog odlučio sam i ja pokušati nekaj pisati.

Ali ne... krivo ste me razumijeli... ne mislim da sam i ja dobar trkač, nego mislim da ako ću pisati blog da ću i bolje trčati :)