Kak je bilo ?

Iako sam odlučio da neću ništa pisati o samoj utrci znatiželja i upiti mnogih prijatelja uzrokovali su promijenu odluke.
.............
Na "borilište" sam s kolegom Sašom Moslavcem, prekaljenim IM-anom na toj stazi, stigao dan ranije jer je konfiguracija staze prilično komplicirana tako da dobar dio poslova koji prethode utrci treba obaviti dan ranije. Kasnije tokom dana pridružio nam se i 3. čan varaždinske posade Miljenko Rožmarić tako da smo u miru sve pripremili za sutrašnji ranojutarnji start.
Buđenje u subotu ujutro je bilo već u 4 sata jer je prethodno trebalo napraviti biciklističko-plivačku autobusnu predtranziciju od Nagyatada do Gyekenyesa gdje se održava plivački dio utrke a potom se biciklom nakon plivanja vozi 75km do povratka u Nagyatad.



Prijevoz autobusom traje nekih 45 minuta tako da smo u Gyekenyesu bili već u 6 sati, odnosno više od 90 minuta prije starta. I tu počinje rasti nervoza i pojačavaju se naleti adrenalina, a sve kulminira 15-ak minuta prije starta kada počinje iz zvučnika "treštati" prikladna muzika za dodatno nabrijavanje. Baš ko na filmu.
I onda pred sam start utrke u jezero ispred sudionika do pojasa zagazi svećenik koji "posveti" sudionike i nakon toga topovski plotun označi start utrke.
Zaista nešto prekrasno i dojmljivo.



E sad se moram malo vratiti pred start.
Šta sam očekivao u tim trenucima prije starta ?
Ni sam nisam bio siguran. Bicikl sam počeo voziti tek prije 4 mjeseca, plivati na nivou višem od bezveznog lamatanja rukama i nogama mjesec dana ranije.
Međutim u 4 mjeseca priprema u ta 2 segmenta sam poprilično napredovao. Jedina mjera za usporedbu mi je bio prijatelj Saša Moslavac s kojim sam zajedno odradio većinu treninga. On je prekaljen sudionik na toj stazi i svaku njegovu sugestiju i preporuku sam pokušao zapamtiti a njegovi dosezi su mi poslužili kao jedini orjentir mojih mogućnosti. Ovo je bio njegov 4. nastup na ovoj utrci svaki puta je završio u vremenu nešto iznad 12 sati. Prema njegovim riječima ovog puta je spremniji nego ikad i moje matematičke projekcije i usporedbe njegovih rezultata govorile su da bi on trebao utrku završiti za 11:30 (završio je za 11:29:59 !!! ). S obzirom da je on plivački bolji od mene 10 minuta a ja od njega otpriliko toliko na biciklu pravu razliku u prognozama rezultata trebalo je činiti trčanje.
A tu sam ja oko 20 minuta bolji.
Dakle u nekim idealnim okolnostima moje najoptimističnije prognoze kretale su se oko rezultata 11:10 - 11:15, a realno bio bih prezadovoljan s 11:30.
Posljednjih dana prije utrke vremenska prognoza je postajala sve povoljnija ( s obzirom na doba godine) a svakog dana sve više je u igri bila i mogućnost da se pliva u neoprenu što donosi oko 10 minuta brže plivanje.
Nabavio sam neopren, malo ga iskušao i uvidio da meni on pomaže i više jer moja najveća mana na plivanju su noge a u neoprenu ih bez problema održavam u pravilnom položaju. Koji dan pred sam start bilo je očito da će se plivati u neoprenu i tad mi je prvi puta kroz glavu prošla i misao kak bi bilo lijepo kad bih uspio završiti ispod 11 sati.
U iščekivanju starta razgovarali smo i pričali o planovima i taktici i ja sam "priznao" da se osjećam fenomenalno, čak sam i dobro spavao. Plan je bio da plivam po osjećaju, ko na treningu bez prevelikog napora pa nakon što vidim rezultat odlučim kako dalje. Odnosno ako to bude ispod 1:20 onda ću i bicikl u prvom dijelu (75km do Nagyatada) držati prosjek 30-31 što će me i dalje držati u igri za ispod 11 sati. A tu će u tom slučaju biti druga "kontrolna točka" da li i dalje napadati 11 sati i riskirati eventualne probleme ili smanjiti tempo tako da "sigurno" mogu završiti utrku.
Grunuo je top i masa je krenula. Nakon 2-3 zaveslaja pomislio sam da nešto nije u redu i zaključio sam da sam zaboravio naočale za plivanje. Stao sam i napravio korak-dva nazad prema izlasku kad sam shvatio da naočale imam i da je sve OK osim što ja nisam baš pribran :)
Vratio sam se u gomilu i pokušavao preživjeti bez nekog udarca u početnoj "mrkljaži".
U tome nisam uspio jer je odjednom nečija desna noga završila na mom lijevom oku što je dovelo do pomicanja naočala i ulaska vode u njih. Morao sam stati da sredim situaciju i srećom to je bio jedini incident te vrste do samog kraja. Još sam 3 puta nakratko zastao zbog propuštanja vode u naočale ali to nije bilo neko veće gubljenje vremena. Prvi krug završio sam za 37 minuta što je bilo odlično a s obzirom na malu snagu koju sam za to utrošio - fenomenalno. Tad sam opet naslutio da bi to mogao biti moj dan i da bi sve moglo ispasti iznad očekivanja i nadanja. Jedino sam se cijelo vrijeme bojao nekog incidenta koji bi me izbacio malo više iz utrke pa sam zato u drugom krugu plivanja izabrao putanju koja je čak možda i malo duža ali totalno izvan kretanja grupe. Sve samo da izbjegnem neki udarac kad mi je već tako dobro krenulo. Drugi krug 38 minuta - dakle sveukupno 1:15 !!! Superodličnofenomenalno !
U tranziciji slijedim preporuke koje sam dobio od Saše i nakon 5 minuta sam na biciklu. Potrajalo je malo duže ali, poučen iskustvima sa sprinttriatlona na kojima sam nastupao i uvijek nešto zaboravio, želio sam biti siguran da sam sve napravio kako treba. Nakon 6-7km vožnje bicikla vidim u daljini nekog sudionika kako pumpa gumu i pomislim u sebi kak je to veliki peh da ti već u startu treba promjena gume. Vratim se u aero-položaj i tek kad sam došao do tog nesretnika pogledam ga i umalo se srušim.
SAŠA !!
U tom trenutku kao da mi se sve srušilo, nakratko sam refleksno od šoka zakočio međutim Saša je uzviknuo "Idi samo dalje". Poslušao sam ga međutim stanje šoka potrajalo je još neko vrijeme pri čemu su i emocije bile pojačane.
Mislio sam koliko smo se samo zajedno mučili i tjerali na treninzima, koliko volje i truda je uloženo i sad baš njemu da se to dogodi. A srećom (za mene u tom trenutku) nisam ni znao što se zapravo dogodilo: nepažnjom je pao s bicikla, ogrebao se čitavom lijevom stranom, oštetio je bicikl i probušio gumu :(
Nije bilo druge nego da nastavim dalje i na okretu u Nagyatadu sa nestrpljenjem i zebnjom čekam hoće li se i kada pojaviti iz suprotnog smjera.
Prvih 25km te vožnje prema Nagyatadu je uglavnom uzbrdo, čad djelomično po uskim asfaltiranim šumskim stazama na kojima je asfalt jako loš tako da me Saša upozorio da će nam prosjek 28km/h biti više nego dobro ostvarenje do dolaska na glavnu cestu.
Međutim kako je to ipak bio moja dan ja sam se izvukao s prosjekom 29 na toj dionici :) Dalje prema Nagyatadu je najprije bio lagani vjetar u leđa koji nam je naravno malo pomogao tako da sam nakon 50km već imao željeni prosjek 30kmh a nakon okretanja prema jugu taj je vjetar udarao bočno ali i dalje mi nije bilo teško tako da sam pred ulaskom u Nagyatad imao prosjek već blizu 31 kmh.
I onda odjednom pojavljuje se problem za koji sam sam kriv jer mi se nije dalo prevenirati ga. Naime odjednom mi se sve zacrnilo na displayu ciklokompjutera.
To mi se jednom desilo na treningu i riješio sam poslije tako da sam izvadio bateriju i ponovo je stavio i sve je proradilo. A pošto imam još jedan potpuno isti takav ciklokomp. trebao sam samo zamijeniti da se opet ne ponovi. Ali nije mi se dalo (10 sekundi posla) misleći da se neće valjda baš tu ponoviti. Ali evo ponovilo se.
Razmišljao sam da li da stanem ili nastavim i odlučio sam da idem "na slijepo" do Nagyatada i tamo ću stati i pokušati mu dati prvu pomoć vađenjem baterije. I usput sam planirao tu stanku iskoristiti da javim našoj tehničkoj podršci (Iris Rožmarić- Miljenkova supruga) da pripremi pumpu ako ima da Saša može dopumpati svoju gumu ako nije uspio s onom malom pumpicom. Tih 7-8 km zapravo i nije bilo problematično jer sam u prethodnih 2 sata dobio osjećaj za vrtnju tak da sam vjerojatno istu brzinu držao do kraja. Na okretu u Nagyatadu prenio sam poruku da pripremi pumpu (nije je bilo ali srećom nije ni trebala) i stao da riješim moj problem. S obzirom da vađenje i ponovno umetanje baterije nije baš jednostavno na tom satu izgubio sam oko 2 minute ali srećom sve je proradilo. Konačno krenem i odjednom ugledam kako dolazi iz suprotnog smjera Saša.
TOOOOOOO......!!!!!!! Ostavio sam ga kad je još pumpao gumu a zaostao je samo oko 3 minute na tih 75km što je bio znak da je sve u redu.
Ja sam se u tom trenutku osjećao zaista svježe a i ovaj sretni trenutak samo je pridonio odluci da nema više uzmaka. Idem dalje istim tempom koji mi omogućava da završim ispod 11 sati.
Nakon tog prvog dolaska u Nagyatad voze se još 3 "kruga" (krug u obliku slova T po kojem se vozi dvosmjerno :) ) i to sam odradio bez problema u istom tempu. Malo je bio nezgodan vjetar koji nam je na toj dionici bio 5km u prsa, 5km u leđa a 25km s boka tako da nisu bili baš idealni uvjeti ali išlo je.
Iz razloga kraćenja dosade pratio sam i mjerio koliko Saša zaostaje za mnom i ispalo je da sam mu na svakom okretu pobjegao za 300-400m, odnosno po jednom krugu oko 1km.
Posljednji krug sam namjerno malo smanjio da se pokušam odmoriti pred trčanje. Nisam više uzimao ni krutu hranu da ne bi ostala u želucu i stvarala mi probleme na trčanju.
U zonu tranzicije ušao sam 7:08 nakon starta i kalkuliram: bolje da ostanem što duže u tranziciji, ponovo sve provjerim, osvježim se... jer imam dovoljno vremena da uspijem u iznenadnoj akciji "ispod 11 sati"
Tu sam prvi puta morao i na pišanje koje je potrajalooooo tako da su iza mene ostali nervozno čekali u redu. Sorry.. tak je ispalo.
Na trčanje izlazim točno 7:15 nakon starta što znači da mi treba maraton ispod 3:45 da uspijem u nečem čemu se tjedan dana ranije nisam ni u snu nadao.
Znao sam da se trči 11 krugova po 3800m ali problem je što nema nikakvih oznaka a čak ni okret nije na pola jer se u drugom dijelu još dodatno trči kroz jedan park.
Plan je bio trčati 5min/km što bi bio rezultat 3:30 i uz koji problem omogućio bi da bez stresa završim.
Preostalo mi je da zapamtim neke kontrolne točke (šator, okret, izlaz iz parka) i vrijeme postignuto na njima i onda nakon prolaska cijelog kruga podešavam vrijeme na njima. Noge su bile prilično lagane tako da sam uz svjesno usporavanje prvi krug završio nešto tak preko 18 minuta, dakle prebrzo.
U drugom krugu pokušaj uštelavanja na željeni tempo ali opet prebrzo. Tek u trećem krugu došao sam na željenih 19 minuta po krugu ali tad je već nestalo i svježine u nogama. U četvrtom krugu održavam tempo ali težina u nogama svakim korakom postaje sve veća. Nakon jednog u 2. krugu uzimam i drugi gel da mi možda pomogne.
I onda u 5. krugu naslućuje se da neće sve baš ići "tako lako". I dalje postaje sve teže i uz to još i tempo pada. Slijedeći krug isto i tad slutim da neće dobro završiti ako nešto ne promijenim. Odnosno svakako moram zaustaviti spiralu (pro)padanja ako želim završiti ispod 11 sati. U tim momentima ulovila me i psihčka kriza tako da mi je na misao došlo ono što mi je Saša najavljivao: "Samo da mi je da završim ovu muku bez obzira na vrijeme. Nije me briga ni za 11 ni za 12 sati !"
Odlučujem se da u slijedećem 7. hodam 2 x 30 sekundi da mi bar bude lakše pa ću vidjeti kako će se to odraziti na brzinu. Iskreno bilo mi se jako teško odlučiti na taj korak jer to "ne doliči jednom maratoncu :)" ali ovo je zaista bila izvanredna situacija. Ovo su bili trenuci koje je nemoguće osjetiti u maratonu. Mjerio sam si nekoliko puta puls i on je bio oko 145-150, disanje bez problema ali noge... neopisivo teško ! Prohodao sam na samom ulasku u krug i na pola na ulasku u park po 30 sekundi. Nakon toga trčanje je bilo lagano slijedeće 2. minute ali onda opet muka. Al dobro bar sam skratio muke za 5 minuta po krugu.
Vrijeme je bilo tek nešto sporije nego prije i to je konačno donijelo malo optimizma nakon pola sata teške muke.
Ovo je vjerojatno slika iz tog vremena


U slijedećem krugu ponovo ista taktika sa hodanjem i vrijeme još uvijek bliže 21. nego 22. minute što me drži na životu za vrijeme ispod 11 sati.
Psihička kriza je u tim trenucima već bila prošlost i ostala je samo borba protiv sata a ne i protiv samog sebe.
Znao sam da će mi ulazak u sam finiš dodatno podići "borbenost" iako sam i u tim trenucima zaista davao sve od sebe.
Točno se sjećam da mi je na ulasku u 9. krug semafor na cilju pokazivao 9:54 što je značilo da trebam 66 minuta za zadnja 3 kruga, odnosno 22 minute po krugu a još nijedan nisam bio sporiji od 21:30. Odmah kalkuliram da mi to omogućuje da u svaki krug ubacim još 2 hodačke dionice po 30 sekundi ali ipak ništa ne mijenjam.
U predzanji krug ulazim u vremenu 10:15 što znači da sam prethodni završio za 21. minutu i sad si mogu dozvoliti da jedan od preostala 2 završim čak za 23 minute.
U tom trenutku bilo je jasno da samo neka velika nesreća može spriječiti da ne uspijem uđem u cilj ispod 11 sati.
Da izbjegnem neko iznenadno pucanje u predzadnjem krugu ipak dodajem još jednu hodačku dionicu i za posljednji krug mi preostaje da ga završim za 23 minute.
To sam rutinski uradio i sa zalihom od gotovo minutu i pola ušao u cilj - 10:58:41 !!
A ulazak u cilj... ništa spektakularno :)
Zaista sam pri ulasku u cilj na svakom maratonu osjetio pojačane emocije ali ovdje baš ništa. Vjerojatno jer je iscrpljenost tolika da jednostavno nema snage čak ni za veselje.
Službena statistika je ovakva:
PLIVANJE: 1:15:19 (133. vrijeme na plivanju)
TRANZICIJA: 0:05:04
BICIKL: 5:47:28 (144.)
TRANZICIJA: 0:07:20
TRČANJE: 3:43:32 (35. vrijeme trčanja)

Desetak minuta sam hodao, malo išao na masažu i eto začas i Saše u cilju !
Tek tada mi je ispričao kakvu je sve kalvariju prošao na onom mjestu nesreće ali srećom sve je dobro završilo i po njegovim riječima završio je uz najmanje muke svoj uvjerljivo najbolji IM.
Da se dijelila nagrada "Junak dana" - on bi je bez sumnje dobio.



Treći član ekipe Miljenko Rožmarić je primjer kako bi pravi IM triatlonac trebao razmišljati. Odnosno dokazao je da je glava najvažnija za ovakav podvig poput njegovog.
Nije bio baš optimalno pripremljen, 50 godina je iza njega ali završio je bez nekog velikog pada ili krize svoj prvi IM u vremenu 14:10.
Može se neko pripremati dugoročno godinama za svoj prvi IM ali ako nije fajter poput Mica - ništ od toga.



Kaj na kraju zaključiti ?
Rekao sam nakon ulaska u cilj i slijedeći dan ponavljao: NIKAD VIŠE
Ali sad više NISAM SIGURAN
Da bih se opet odlučio treba mi neki izazov a to jedino može biti vrijeme.
Jer prostora za napredak sigurno ima. Na biciklu sam dosada sa ovom utrkom odvozio svega 2800km u karijeri.
U plivanju sam još uvijek po stažu također početnik.
A nadam se da neću i ovu zimu na neku operaciju.
No da li su to dovoljno dobri razlozi da si "priuštim" par mjeseci muke u treningu da bih patio na utrci ? :)
Bumo vidli...

Evo malo i statistike treninga koje sam imao u posljednja 4 mjeseca prije utrke kad sam zapravo počeo i trenirati biciklizam i plivanje.

trčanje: 922 km - cca 80 sati
bicikl: 2280 km - cca 78 h
plivanje: 64 km - 28 h
Ukupno: otprilike 186 sati treninga ili prosječno 11 sati tjedno

Većim dijelom na tim treninzima društvo mi je pravio kolega Saša Moslavac kojem se na tome zahvaljujem, a trenirali smo bez ikakvog strukturiranog plana i programa.
Držali smo se pravila da tjedno imamo minimalno 5x bicikl ili trčanje i 2x plivanje a 90% treninga bilo je u aerobnom modu.

I am an IM

Sinhronizirano trčanje

Evo kak je to išlo 41 km u duetu.
Umjetnički dojam - valjda čista petica :)
A posebno smo sinhronizirani bili uzbrdo, samo kaj smo zbog umjetničkog dojma bili malo prespori :-))))))))

Plitvice - druga epizoda

Odmah nakon što je postalo jasno da ću nakon operacije ipak moći uglavnom normalno i bez problema trčati zaokružio sam jučerašnji datum i to mi je bio motiv koji me tjerao na treninzima u prvom dijelu godine.
Jer kao što većina maratonaca kaže - Plitvički maraton je više od maratona i svaki od nas mazohistički čeka godinu dana da dođe taj dan u kojem će napraviti "trkačko samoubojstvo iz zasjede" :)
S obzirom da je na dan utrke prošlo manje od 7. mjeseci od operacije u pripremama nisam baš imao previše prostora da se adekvatno pripremim u smislu velike kilometraže u treningu ali sam ipak već iskusan trkač (ipak je ovo već moja 3. sezona :) ) pa sam znao na što trebam staviti naglasak u treninzima da bi uspješno završio maraton.
Nakon maratona u Bratislavi a prije jučerašnjeg imao sam u travnju 280km treninga i u svibnju 260km što je prilično malo ali sam dio tog deficita nadoknadio kroz biciklističke treninge čiji bi trkački ekvivalent bio oko 100km trčanja u tim mjesecima.
Međutim i s tim je to prilično manje nego lani pred Plitvički maraton, ali osjećao sam u nogama i glavi da sam prilično "jači" i spremniji nego lani i to se obistinilo.
Taktički sam istrčao maraton za čistu peticu i rezultat nije izostao 3:11:49
S obzirom na sve gore navedeno superodlično (moja procjena) i osjećam se superzadovoljno !!
Moram spomenuti i kolegu trkača Ivana Čorbu s kojim sam zajedno trčao 41 km jučerašnjeg maratona. To se pokazalo kao odlična kombinacija jer smo sasvim različiti tipovi trkača i kompromisom između naših dijametralno suprotnih načina trčanja obojica smo postigli odličan rezultat.
Naime njegova je maratonska taktika ona narodna: "idem dok mogu a poslije je sve u božjim rukama". Međutim to uglavnom završava kao u paklu i vjerojatno bi to i jučer tako završilo bez obzira na dolazak Pape u Hrvatsku :)
S druge strane ja sam (pre)oprezan kalkulator koji realno sagleda svoje mogućnosti i još za svaki slučaj smanjim očekivanja za 2-3 minute.
I tak smo jučer udružili snage: ja sam njega kontrolirao, zaustavljao u naletima adrenalina i slično a on je ipak povremeno uspio izbjeći mojoj kontroli tempa pa smo išli malo brže od mojeg plana koji je bio rezultat oko 3:15.
I u toj suradnji smo obojica došli u cilj s rezultatima koji su bili bolji od najoptimističnijih očekivanja: ja malo ispod 3:12 a on malo iznad 3:12.
Sve u svemu... treba čekati još 364 dana do novog masakra :)
Jedva čekam :)

3 dužine u 69 sati

Rana na lijevoj peti je ipak uzela veći danak nego sam mislio pa sam tokom tjedna uspio napraviti tek 3 kratka trčanja od 5+8+8km jer jednostavno više nije išlo.
Ranu sam morao "skrivati" na razne načina a to je opet iritiralo druge dijelove pete na kojima je bio prenesen pritisak od mnogo flastera i traka.
Ipak krajem tjedna situacija se malo poboljšala i krenuo sam u akciju:
SUBOTA: bicikl 102km - 3:24 (30 km/h)
PONEDJELJAK: trčanje 30,3km - 2:37 (5:11/km)
UTORAK: plivanje - 2700m - 59minuta

Ako bi se sudilo po ovim dionicama gotovo da sam na 2/3 ironmana :)

Žuljevi kao doping

Polumaraton u Rijeci mi je ostao u lijepom sijećanju prošle godine jer sam na svoje veliko iznenađenje istrčao 1:21:5x pa sam odlučio da i ove godine budem tamo i po prvi puta nakon operacije pokušam neku utrku ići kak se ono kaže "na nož".
Samo ko i uvijek bilo je pitanje koliko se duboko može s tim nožem rezati :)
Moji (uvijek konzervativni) planovi vrtjeli su se negdje u rasponu 1:25-1:26 i sasvim bi me zadovoljilo to dostignuće. Kad sam s kolegom Davorom postigao dogovor da njemu pomognem da napadne rezultat sve je bilo jasno: juriš na 1:25:xx !
Došli, spremili se... start... i nakon 1km počinjem u obje patike osjećati peckanje kao da mi je pijesak ušao u čarape. Malo me zabrinulo ali ajde... bude prošlo.
Međutim svakim korakom bilo je sve nelagodnije i bilo mi je jasno da ću završiti sa žuljevima. Bio mi je poznat taj bol jer sam lani doživio isto kad sam na nove patike obuo loše čarape nakon 5km dobio velike žuljeve na petama. Samo ovdje sam imao provjerene i nepotrošene patike i provjerene (ali pretanke) čarape.
Čak sam u jednom trenutku stao i malo istegnuo čarape prema van dajući sam sebi nadu da je ipak pijesak (otkud mi ta ideja) u patikama :)
Plan je bio da prvi dio idem malo brže jer je prognoza bila da ćemo imati vjetar u leđa što se i ostvarilo. Iz lanjskog iskustva znao sam da je zbog profila staze nemoguće držati vremenski ujednačen tempo ali sam pokušavao da cijelo vrijeme trčim(o) s istim naporom i mislim da sam u tome uspjevao.
Na 5.km bilo je jasno da na lijevoj peti već imam žulj dok je desna bila relativno dobro, tj. puno bolje nego lijeva.
Jurim dalje po planu, Davor me prati, cijelo vrijeme razmišljam kako će se sve to rasplesti. Da je maraton u pitanju vjerojatno bih već odustao jer nema šanse da još 35km izdržim ali ovdje je još samo 15km do kraja. Osim toga ekipno je prvenstvo Hrvatske i ja sam dio ekipe i ako odustanem sve pada u vodu.
Prolazi i dalje po planu, dolazimo do okreta i na 11km imam vrijeme 44:13 (4:01/km).
Baš kako sam i želio ali stanje je daleko od onog kojeg sam želio.
Tempo sam držao bez problema ali u tim trenucima bol se pojačala i znao sam da je žulj već i pukao. Pokušao sam ublažiti bolove izvrčući nogu pri doskoku ili gurajući prste prema naprijed što je stvarno i pomagalo ali ne mogu tako trčati jer ću se povrijediti. Davor me sve teže pratio i bio mi je u tom trenutku pravi košmar u glavi što i kako dalje. Odlučio sam da pojačam tempo do gornje granice mogućnosti misleći da ću ubijajući se od trčanja manje patiti od bolova. I stvarno je pomoglo. Čak mi i dalje nije bilo preteško iako je vjetar upirao u prsa. Motiviralo me i neprestano sustizanje i pretjecanje trkača koji su bili ispred mene. I tako sve do posljednje jače uzbrdice kad sam se podigao na prste i u jednom trenutku bol se jako dodatno pojačala i svakim korakom postajala sve nesnosnija. U tom trenutku bio sam najbliže odluci da ipak odustanem jer sam pretpostavio da je sad došlo do trganja kože i patika i čarapa stružu po "živoj rani". Međutim s obzirom da sam trčao prema cilju a s vremenom se jaka bol ustabilila (tj. nije se dodatno pojačavala) odlučio sam da idem koliko mogu. Jer svaki korak je korak bliže cilju i kraju muke i to me držalo.
Ni sam ne znam koliko sam trkača prestigao u drugom dijelu, nekako sam dojurio do cilja i kad sam se zaustavio i pokušao šetati to je bila nemoguća misija. Hodao sam ko Pajo Patak.
U cilj sam utrčao u vremenu 1:23:57 što znači da sam s vjetrom u prsa imao tempo 3:56/km, tj. 5 sekundi po km brže nego s vjetrom u leđa.
Nekako sam došetao do auta i kad sam skinuo patike našao sam ono što sam očekivao: krvave čarape i patike s normalnim žuljem na desnoj peti a s rasturenom petom na lijevoj nozi. Nakon malo sanacije to je izgledalo ovako:



Poslije su me još u ambulantnim kolima malo poservisirali i preživio sam :)
Naravno da sam rezultatom zadovoljan ali siguran sam da ne bih završio ispod 1:25 da nisam imao "žulj doping". Tak da me sad rezultat može veseliti ali trebaće vremena da se stanje na petama normalizira i da se mogu vratiti u normalan ritam treninga.
Rezultat tim više dobiva na vrijednosti ako se osim nedavne operacije uzme u obzir da sam u 4 mjeseca trčanja nakon rehabilitacije istrčao tek oko 700km i to većim dijelom na laganom tempu.
Za one koji vole slike poput gornje evo još današnjeg izgleda :)



Ali nema odmora...operacija Plitvice počinje sutra :)


//

...I PREKO VALJEVA...

A vikend prije Bratislave bio sam sa familijom na poslovno-sportskom-muzičkom putovanju u susjednoj zemlji Srbiji.
Tijekom pet dana boravka bili smo u Nišu, Aranđelovcu i Valjevu (ja sam) i od svih događanja najvrijednija su ona iz Aranđelovca i Valjeva.
Naime osnovni motiv za odlazak je bilo to što je naš sin Matija 21.03. učestvovao na međunarodnom natjecanju malih pijanista u Aranđelovcu.
Pa smo s time odmah spojili druge gore navedene aktivnosti a ja nikako nisam htio propustiti priliku da konačno upoznam ta legendarna Valjevska brda po kojima trči kolega maratonac Saša Antić i o kojima je na svom blogu ( http://s-ant.blogspot.com/ ) napisao prave romane.
Prvo muzika a onda sport :)
Matija je bio izuzetno uspješan na natjecanju iako je bio najmanji i najmlađi.
Osvojio je ukupno 97,7 od mogućih 100 bodova što je u ukupnom poretku bilo dovoljno za 5 mjesto u konkurenciji 20 natjecatelja.
Još da nije tokom nastupa na samom početku "sfušal" 2 put u roku 5 sekundi bilo bi i bolje :)
Ali do kraja više nije nist previše griješil i oduševil je članove žirija :)
Ja više od toga o muzici nebrem govoriti jer ak je neko antitalent za glazbu onda sam to ja :)



Nakon Niša u Aranđelovac smo stigli u nedjelju a vec danima prije odlaska sa Sašom sam imao u grubo dogovorene susrete tokom nedjelje i ponedjeljka. U nedjelju je on doputovao u Aranđelovac (70km) na "moj" teren a slijedeći dan je bio uzvrat u Valjevu (naravno sad sam ja putovao 70+70km). Prvi susret održan je na planini Bukulja iznad Aranđelovca. Vrijeme za igru nije bilo baš nešto posebno idealno ali za prave trkače nema zapreka :)
Zajedno smo otrčali polumaratonsku dužinu najprije kružeći oko Aranđelovca a zatim smo se odvažno odlučili popeti na vrh planine (oko 600m) pri čemu je prelaskom na sve više visine lagana kiša sve više prelazila u snijeg. A s obzirom da je to bilo 20.03. dakle zadnjeg dana zime nekako se taj uspon i vremenski uvjeti uklopio u "proslavu" odlaska zime. Meni je to bio prvi brdski trening ove sezone i čak sam se malo bojao kako će to leđa podnijeti ali nije bilo nikakvih problema. Sve u svemu lijep trening i ugodno druženje za posljednji da zime.
Slijedeći dan ja sam gotovo sat i pola putovao do Valjeva da konačno vidim gdje to Saša sjedi kad piše i gdje to trči kad ne piše :)
Između ostalog interesiralo me što ću sve vidjeti do Valjeva, odnosno kako izgleda Srbija iznutra pošto sam znao da ću prolaziti kroz razna veca i manja mjesta.
Ovo mi je bio četvrti odlazak u Srbiju posljednjih 8 godina ali sve se uglavnom svodilo na vožnju autoputom i boravak u većim mjestima pa me sad baš interesiralo kako to izgleda malo izvan autoputa.
Nakon viđenog mogu reći da sam čitajući i slušajući o situaciji u Srbiji očekivao dosta lošiju situaciju. Istina asfaltni putevi su u prilično lošem stanju, prilazi s ceste prema kućama također uglavnom nisu uređeni ali same kuće i zgrade su u svakom smislu slične onima koje se mogu vidjeti u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.
S obzirom da sam dosta kasno krenuo isto kao i dan prije nije nam preostalo puno vremena za druženje izvan terena pa smo odmah krenuli na posao.
A posao je bio ... rudarski !!
Sad mi je jasno zašto je za Sašu Plitvički maraton, za razliku od svih ostalih tamo prisutnih, tek malo jači od ravnog :)
Kad smo krenuli prvo smo za zagrijavanje imali oko 3km "plitvičke" uzbrdice nakon koje sam već bio "polustrgan". Pogotovo kad se uzme u obzir da smo i dan prije bili "po šumama i gorama".
Nakon zagrijavanja konačno je bilo malo ravnice (otprilike kao Jaska :) ) i onda opet gore, pa dolje, pa opet uuuuuuuusponnnn i konačno na kraju 4 km lagane nizbrdice. Usput mi je pokazivao puteve koji su se mogli vidjeti s naše trase a po kojima inače trči i o kojima piše "stihove i eseje" na svom blogu.
Sve u svemu gotovo bi se moglo reći idealno mjesto za trkačke treninga.
Istina malo je teže naći neku dužu ravnu dionicu ali valjda se uz malo više truda i to može pronaći.
Kaj se tiče našeg dvoboja usli smo zajedno u cilj, ali boksačkim rječnikom Saša je pobijedio na bodove jednoglasnom odlukom sudaca. A ja sam za kaznu morao voziti auto 70km u suprotnom smjeru.
Sve u svemu 2 dana ugodnog druženja i jako dobrog treninga koji je bio i mala priprema za Bratislavu jer smo se i tam dosta penjali na mostove i spuštali sa njih.

Od Varaždina do Varaždina

...PREKO BRATISLAVE...
Prepričavanje događaja iz prethodnih 10-ak dana pišem u kronološki obrnutom redoslijedu.
Nakon što sam dobio mjesto u autobusu za Bratislavu preostalo mi je samo odlučiti da li trčati polumaraton ili maraton. Ali i ta je dilema kratko trajala jer su svi pokazatelji upućivali na maraton. Prošlih tjedana sam povećavao količinu treninga i uspio sam u jednom tjednu pretrčati i čak 90km. Međutim sve je to bilo na brzinama preko 5min/km tako da nisam bio spreman za neke velike brzine na utrci.
Imao sam i dužinske treninge 30,33 i 36 km tak da je odluka bila da idem na maraton i da ga trčim kao dužinu na nešto (tj. dosta) jačem intenzitetu.
Desetak dana prije napravio sam i Yasso test u kojem sam bez problema i s priličnom rezervom napravio 10x800 za 3:08 pri čemu sam posljednju 800-tku lupio iz sve snage za 2:42 :)
Kad sam sve to stavil na kup i malo proračunal došao sam do zaključka da je moj trenutni potencijal na maratonu oko 3:08. Iz toga sam opet zaključio da bi neki ciljani rezultat od 3:18 bio ono što se traži, tj. kompromis između običnog treninga i prave utrke. Odnosno smatrao sam da bude to solidan napor i rezultat od kojeg ću imati koristi u smislu treninga a ne prevelike štete za oporavak i kontinuitet treninga kojeg mi i onak fali jer sam od operacije do maratona istrčao jedva 600km i to većinu na brzinama oko 5:30/km.
Vrijeme prije starta je bilo gotovo idealno i jedva smo čekali da krene.
Taj moj ciljani rezultat se nekako poklopio s željenim rezultatom kolege Saše i kolegice Martine pa smo zajedno krenuli prvih 8-9km kad smo Saša i ja morali prvi i jedini puta nakratko stati 40-ak sekundi i više nismo uspjeli uloviti Martinu do pred sam kraj. I tako smo nas dvojica neumorno vrtjeli kilometar za kilometrom u tempu oko 4:40-4:45 od početka pa sve do 40. km. U međuvremenu smo i pričali, šalili se, prestizali mnoštvo trkača u drugom dijelu, nailazili na prijatelje pa ih par km zakačili za nas i vukli dok nisu definitivno otpali.
Prisjećali smo se i uživo komentirali i proživljavali "pravilo kolege S-antića" da ako maraton trčiš u istom tempu od početka do kraja (a mi smo to napravili gotovo savršeno) onda na prvoj trećini imaš osjećaj da si na treningu dužine, u srednjoj da si na treningu tempa a zadnja trećina na istom tempu donosi osjećaj ko da radiš intervale. I stvarno je tak !!
Kod prelaska preko zadnjeg mosta, oko 5km prije cilja, trebalo je izvući posljednje rezerve snage za uspon i onda još biti prilično mentalno jak da se ne padne u tempu do cilja. I to nam je uspjelo pri čemu smo sustigli Martinu i kolegu Miću Duspara koji je evidentno padao u tempu. Malo smo ga ohrabrili i motivirali tako da je živnuo i krenuo za nama i usprkos malom padu na samom kraju uspio konačno završiti maraton ispod 3:20.
Na 40km sam ipak odlučio malo protegnuti noge do kraja i sat mi je pokazivao da sam tih zadnjih 2200m istrčao za 8:09 što mi se činilo ipak prebrzo bez obzira kaj sam npr. Sašu u tih 2 km ostavio za 1:13. Tek jutros sam se sjetio da u su u drugom krugu oznake za km bile za 22,1; 23,1....40,1km pa je tih 8:09 zapravo vrijeme za 2100m što je otprilike i istina. Znači da sam tih posljednjih 2100m jurio brzinom 3:53/km.
Konačno vrijeme ulaska u cilj mi je bilo 3:16:28.
Sve u svemu osličan izlet: ugodno putovanje, dobar hotel, zanimljiva trasa maratona i u sportskom smislu utrka odrađena 100% po planu.
Za kraj moram se moram vratiti na početak:
Prošlo je 4 mjeseca i 19 dana od operacije do tog maratona.
Kolega Saša Moslavac je kod istog doktora operirao vratnu kralježnicu svega 2 tjedna prije.
Dakle 5 mjeseci poslije takvih operacija (ja bez diska, on sa ugrađenim umjetnim diskom) mi smo završili maraton za 3:16-3:17. Ali nije to ono što želim reći nego želim i na taj način argumentirati koliko je doktor Kejla Zvonko vrhunski napravio posao i koliko ću mu do kraja života biti zahvalan na tome.
I znam da neki koji čitaju ovo također imaju velikih problema s kralježnicom pa neka im to bude ohrabrenje da nije sve tak crno i da operacija kralježnice danas nije ono što je još do nedavno bila.
I danas, dan nakon maratona se osjećam odlično. Nešto malo osjećam noge a s kralježnicim nemam baš nikakvih problema.
Ali sam vec jutros odradio rutinskih 20 minuta vježbanja leđnih i abdominalnih mišića.

... I VALJEVA...

Žif sam...

... a valjda i zdraf pošto od jučer više nisam ni na bolovanju :(
Ali nije ni jučer baš sve tak crno uspio sam konačno dobiti mjesto u autobusu za Bratislavu (hvala onome ko je odustal) tak da bar izbliza mogu gledati kolege maratonce kak se muče.
Kaj se zdravlja tiče fala bogu sve OK, trčim redovito a s obzirom da je zatoplilo prije neki dan je i novi bicikl bio na probnoj vožnji. Pošto nemam iskustva s biciklizmom nemrem reći da li je bolji ili lošiji od "tam nekog" ali čini se za dobro juri.
Ili ga to ja dobro okrećem... ko bi to znal.

Tak... pošto budu se sad intenzivirala događanja moral bum i više pisati ;)

Izgubljeni u magli

33km jučerašnje ranojutarnje meditacije u magli
ali nisam bil sam :)
još dvojica (ne znam kak bi ih /tj. nas/ nazval :-) ) su bila u društvu !

Evo mene opet...

samo da kažem da je i dalje sve u skladu s najoptimističnijim očekivanjima :-)
Zakaj ništ ne pišem ?
Pa zima je i nemam neku inspiraciju za filozofsko lamentiranje, odnosno nisam talentiran poput nekih "6 u 1" maratonaca koji svaki dan znaju i mogu napisati zanimljivo štivo.
A da pišem samo statistiku: koliko, kada i s kim (mislim na trčanje :-) ) i nije nekaj kaj bi moglo biti zanimljivo za čitanje.
No evo skupilo se nekaj u ovih mjesec dana pa imam tema za pisanje za slijedeće kratkoročno razdoblje (malo politike :-) )
Prema zapovijedi doktora Kejle koji me operirao pojavio sam se točno nakon 3 mjeseca na prvom ozbiljnijem pregledu. Par dana prije pregleda počeo sam osjećati neobične bolove kakve do sada nisam osjećao. S obzirom da sam radio neke poslove koji i nisu bili bas preporučljivi odmah sam posumnjao da bi to mogao biti uzrok. Priznao sam sve doktoru, šta sam radio i gdje i kak me boli. On se samo nasmijao i rekao da je to normalno i da će se tek sad početi takvi bolovi javljati. Naime Rtg snimanje je pokazalo da je L5/S1 fuzija završena, nema pomaka tih kralježaka u različitim pozicijama kralježnice što je znak da su se uspješno srasli !!!
A to pak ima za posljedicu da se polako mogu vraćati u normalan život i upravo ta činjenica će uzrokovati kojekakva zatezanja i lagane bolove. Jer sve do sada sam izbjegavao sjedenje, nisam radio nikakve rotacije gornjeg dijela tijela u odnosu na donji i slično. Nekako se poslije operacije aktivirao zaštitni mehanizam koji mi je zabranjivao takve "opasne" pokrete.
A sad ću s normalizacijom života početi raditi i takve pokrete koji će uzrokovati istezanje tkiva na operiranom području, a koje je još uvijek "nepripremljeno" jer treba znati da je prilikom operacije na tom mjestu bio otvor promjera 10-15cm koji je poslije zašiven.
A koliko samo treba vremena da se normalizira tkivo kad se npr. porežemo na prstu i nastane mala posjekotina.
Zato će se javljati takvi mali problemi u fazi normalizacije tog tkiva ali najbitnije je da je funkcionalno sve u redu.
A sve to znači da sa trčanjem, plivanjem i sobnim biciklizmom mogu nastaviti i ozbiljnijim ritmom nego što sam do sad.
A trenutni max. dometi do kojih sam stigao su:
trčanje - 25km
plivanje 1700m
bicikl - 1:25 h

Manijaki su manijaci !

A kak bi se moglo nazvati nekoga ko je 69. dan nakon (ozbiljne) operacije kralježnice otrčal 22km u tempu oko 5:20/km.
Bojim se da nisam dio nekog (ne)sustavnog istraživanja jer su me na taj pothvat "nagovorili" ljudi iz medicinske struke a i cijelo vrijeme su bili neki pored mene, neki ispred, neki iza.
A teško me bilo nagovoriti :-)
Prošlo je evo već 6 sati od tog zločinačkog pothvata i još uvijek je sve u redu :-)
I prilikom trčanja je bilo bez problema. Bojao sam se da će noge u posljednjim kilometrima povratka postati jako teške ali ništ strašno, iako je trasa sadržavala i nekoliko uspona i nizbdica.
Evo tak... pa bumo sutra vidli kakve budu posljedice.

Ona slika bicikla i komentari uz nju malo su zbunili poznanike pa sam često morao objašnjavati što sam time htio reći.
A praf zapraf sem štel reći da imam namjeru da se 30.07.2011. ujutro u 6:59 sati nađem na obali jezera u Nagyatadu na kojem se pliva plivačka dionica Extrememan-a (mađarski železni čovek) s najozbiljnijom namjerom da se za jednu minutu bacim u vodu i krenem na put dugačak 12-13 sati.
Zakaj ?
Pročitaj naslov !
Preostaje mi još samo da barem do kraja veljače od dr Kejle dobim potvrdu da je sve OK i naravno... na napravim plan i tablice :-)

Zakašnjeli osvrt na 2010. godinu

M - 2:56:25
PM - 1:21:33
5K - 17:33

Zadovoljan više nego !

A zadovoljstvu ne pridonose samo brojke, nego i okolnosti poput ove posljednje gdje sam zahvaljujući trčanju i svemu što ide uz to postao drugačiji čovjek :-)
Sad se više ne mogu sagnuti do poda ali se zato mogu nagnuti unatraške bez bolova :-)

Šalu na stranu ali sada s malim odmakom zaista mislim da je i ova situacija koja me zadesila zapravo sretna okolnost jer je, kako sada stvari stoje, sve ispalo odlično.
A doktori su me vec odavno upozoravali da će tako nešto u budućnosti biti neizbježno i bili su u pravu.