Danas je bilo zadnje kolo proljetnog dijela lige i odavno sam planirao baš taj zadnji puta raspaliti do daske da vidim koliko stvarno mogu. Međutim s obzirom da sam prošli puta neočekivano išao za mene rekordnih 21:35 razmišljao sam da li je pametno danas se toliko istrošiti ili je bolje da idem nešto lakše. Odluku sam donio pred sami start: idem od početka na nož pa čak i po cijenu da puknem u drugom dijelu.
Okret na pola je bio 10:28, malo brži od planiranog i počela me hvatati panika da ću se raspasti do kraja. Nisam više želio gledati na sat do samog kraja i stalno sam imao osjećaj da sam pukao i da idem puno sporije nego prvi dio. Noge su postajala sve teže, mišići pekli a pred očima su mi prolazili bijeli miševi :-)
I tek nekih 200m prije cilja sam opet živnuo i malo ubrzao do cilja. Kad sam čuo vrijeme 21:17 ( 3:48/km) nisam mogao vjerovati jer ispada da zapravo nisam "pukao" nego sam trčao stvarno na granici mogućnosti. Drugi dio je bio sporiji 20-tak sekundi ali tome je pridonio i vjetar koji je do okreta pomagao a kasnije usporavao. A valjda je normalno da kad trčiš istom brzinom drugi dio bude teži, ili čak puno teži nego prvi.
Sad sam potpuno zbunjen jer već nakon 3 mjeseca od povratka na trčanje postižem rezultate koje nisam ni približno mislio sada imati. Nekom usporedbom i analogijom ispada da bih sada mogao polumaraton ići debelo ispod 1:30, čak blizu 1:25 !!! Ali ne zanosim se time, bitno da sam na dobrom putu a ovi dobri rezultati sigurno su posljedica kvalitetno isplaniranih i sa moje strane odrađenih treninga. Već znam da ću se slijedećih 10 dana do polumaratona u Vrbovcu "mučiti" sa razmišljanjima sličnima ovima za današnju utrku. Da li krenuti konzervativnije pa onda eventualno pojačati ili ići u rizik pa da opet gledam bijele miševe ko danas :-)
Bumo vidli....
bravo za "povratak"!
OdgovoriIzbrišisamo slušaj Trenera i bit će sve ok...
što se tiče Vrboveca, jedini ispravan način je trčati u intenzitetu i uvjerenju "ovako mogu sat i pol" - ništa lakše nego istresti višak preostale energije u posljednjih 5km!
još ako bude vrućine, bijeli miševi će ionako svima biti zagarantirani :-)
Ja sam onak više matematički tip i više volim postaviti si neki realni cilj i onda iz km u km pogađati prolaze sve do zadnja 3-4 km kad eventualno dodam gas. Više volim igre na sigurno nego vući kugle oko nogu,gledati miševe i kolutati očima :-)
OdgovoriIzbriši