Plivam, bicikliram, shoppingiram

... ko zna mozda se i dopingiram :)
... jer sam počeo unositi izuzetno visoke doze kupinovog vina koje je veliki izvor željeza.
... u jbt pa to je mozda razlog zakaj mi plivanje bas i ne ide, željezo me vleče na dno :-))

PLIVAM:
... a moram tak su doktori rekli

BICIKLIRAM:
...za sad samo na sobnom. kad se malo bolje utreniram prelazim na dvosobni :-))

SHOPPINGIRAM:



Dakle spremam se za plivatron.
Tj. ako dodam još i trčanje spremam se za triatlon.
A kak sam vec napisal uzimam puno željeza pa razmisljam da postanem i "železni čovek"
Tak bi mi zagorci rekli za one muške manijake :-)
A Zrinka, Patricija i Martina (i još mnoge) bi bile "železne babe" :-)

Sutra idem doma.
Sve i dalje ide po najoptimističnijim prognozama, pijem "železno vino" i sanjam "železne snove" !

Ko bi reko čuda da se dese...

... pa ja 42. dan nakon operacije otrčim 11 km.
Istina bilo je to u laganom tempu ali... TRČAO SAM !!
i to bez ikakvih problema ili bolova !
Sad mi nije više jasno ko je tu fenomen: dr Kejla koji me operirao, ja ili možda obojica pomalo.
Ja definitivno tipujem na doktora !!!!!!!!!
A povijest čuda počinje u srijedu.
Taj dan je dr. Kejla dosao u Toplice gdje redovito obilazi svoje bivše pacijente koje je operirao. Po dogovoru stigao sam pred ordinaciju u 12 sati i cijelo vrijeme u sebi ponavljao:"nemoj ga zaboraviti pitati da li mogu pješačiti uzbrdo" jer sam znao da ću na taj način dodatno održavati spremnost mišića.
A kako do sada baš ništa nisam radio izvan onoga što su mi liječnici preporučivali nisam ni u tom slučaju htio poduzimati ništa na svoju ruku.
I tak nakon protokolarnog ulaska i pregleda ja iz rukava izvadim jocker pitanje :-)
Doktor me malo pogleda i bez nekog razmišljanja odgovori:"Naravno da možeš".
Ja u sebi povičem: "Yes, to te ja pitam" i tek što mi ta misao prođe kroz glavu a osjećaj sreće kroz tijelo , moj trkački prijatelj a doktorov stručni kolega i u ovom slučaju domaćin drMS kroz šalu kaže: "njega zapravo najviše zanima kad može početi trčati".
I onda šok... dr. Kejla ponovo bez razmišljanja ispali: " Kaj se mene tiče može odmah" !!
E sad mi više ništ nije bilo jasno i promrmljam nešto kao:" Nooo jeeee, taman posla" a u sebi mislim: "Mene ste si nasli zezati :-))"
I onda doktor ponovo kaže da nema nikakve zapreke da počnem lagano trčati, čak štoviše to će također rezultirati pozitivnim učinkom na sam proces ozdravljenja.
A pod tim trčanjem se podrazumijeva lagano pravocrtno trčkaranje, bez nagle promijene pravca ili kakvih ubrzanja ili usporavanja jer u tim situacijama kralježnica ima dodatna opterećenja. Prema njegovim riječima situacija na operiranom području se stabilizirala i sad može neku veću štetu napraviti samo neki mehanički incident poput naglog trzaja ili pada.
Iako sam u tim trenucima već bio pomalo obezglavljen :-) uspio sam čuti i shvatiti doktorovo objašnjenje da je cijelu operaciju izveo kroz jako mali laminanarni otvor (lamina=kost kralježnice) tako da je očuvana stabilnost kralježnice, a tokom operacije vertebralni zglob je uspio sačuvati nedirnut tako da se u tome krije tajna mog jako dobrog stanja odmah nakon operacije i tako dobre funkcionalnosti ubrzo nakon operacije.
U SVAKOM SLUČAJU BESKRAJNO SAM ZAHVALAN dr. KEJLI I SVIMA KOJI SU MI POMOGLI U PROCESU DOGOVORA I PRIPREME OPERACIJE !!
S obzirom da se trenutno krećem u krugu mnoštva ljudi koji su operirali kralježnicu, imaju svakakva iskustva, čuli su od drugih njihova iskustva - mogu reći da ne vjerujem da se o nekom kirurgu može čuti toliko pohvala i pozitivnih činjenica kao o doktoru Z. Kejli.
Na kraju je rekao (i na nalazu napisao :-) ) da će mi na slijedećem pregledu (3 mjeseca nakon operacije) napraviti tzv. funkcionalnu RTG dijagnostiku gdje će se točno vidjeti kakvo je stanje na operiranom dijelu kralježnice u različitim položajima. Pa ako bude sve OK onda znači da sam u puno boljem stanju nego ikad u posljednjih 10 godina !!
I kak onda neš pil... :-)
I kak onda neš bežal ?
Pa sam danas išel s ekipom TK Međimurje na dužinski trening. Saša i ja (koji je isti dan dobil dozvolu za postoperativno trčanje od kolege dr ali nije mogao čekati do nedjelje nego je isti dan popodne već trčal :-) ) smo napravili test dužinu od 11km i to smo riješili bez problema.
Tak da sad uz sve one sportsko rekreacijske aktivnosti koje sam spominjal moram u tjedni program ubaciti i svakodrugodnevno (bi se to tak moglo reči ?) trčanje od 45-60 minuta.
Na kraju bu ispalo da bum na dan kad dobim dozvolu doktora za normalno treniranje - spreman za ironman :-)

Opet na novoj adresi

Od prije tjedan dana preselio sam se na novu adresu privremenog boravka: Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju - Varaždinske Toplice.
Na kraju sam se ipak odlučio da rehabilitaciju provedem na najbolji mogući način jer sam pretpostavio da boravak i ove terapije ovdje sigurno mi neće odmoći a ako samo malo ubrzaju proces oporavka biću zadovoljan.
Kako se bliže božićni i novogodišnji blagdani mnogi ljudi su odgodili svoj dolazak na rehabilitaciju tako da je bilo moguće upasti u program odmah pa sam isto kao i pri odluci za operaciju imao malo vremena za promišljanje i odluku.
I ponovo sam kao i za operaciju donio ispravnu odluku. Mozda da razmislim pa da ipak počnem uplaćivati loto :-)
Naime nakon ovih tjedan dana (5 dana programa jer za vikend je odmor pa idem doma) boravka ovdje više sam nego prezadovoljan sa svime.
Dnevni program mi je prilično ispunjen što terapijama, što vježbama a ostatak vremena (slobodnim i dobrovoljnim) treninzima u bazenu i odmorom.
Trenutno sam malo u fizičkoj krizi jer su terapije (UZV i struje) i svakodnevno vježbanje i istezanje "na 100 načina" donijele malo zamora u mišiće i zglobove ali to tak mora biti.
Međutim ono što je meni najvažnije pozitivni efekti su već sada više nego evidentni. Npr. kad sam došao prije 7 dana nisam se mogao sagnuti prema naprijed ni toliko da dodirnem koljena, nakon nekoliko dana uspio sam bez problema dodirivati koljena a jučer se desilo čudo :-)
Odjednom bez problema i ikakve boli ili zatezanja mogu napraviti nagib tako da su mi prsti na pola puta između koljena i poda !!
Ali nije to i jedino "čudo" koje se jučer dogodilo, bilo je još toga :-)
NE...NISAM MISLIO NA TO DA JE DINAMO ZGUBIL !! ČUDO BI BILO DA JE POBEDIL :-))))
Ali o tome u nekom slijedećem tekstu jer moram slijediti kronologiju događaja.
Kaj se izvanterapijskih aktivnosti tiče tu sam moral promijeniti plan i program koji sam zamislio provoditi u varaždinskom bazenu. Još sam samo jedanput ponovio isti trening kao onaj prvi i zbog promjene adrese sam moral raditi modifikacije.
S obzirom da sam došel tu prošli četvrtak odlučil sam ta prva dva dana samo plivati i snimati situaciju i mogućnosti, pa kroz vikend napraviti DPA (detaljni plan aktivnosti) i od ponedjeljka ga provoditi.
I bi tako... :-)
Ovak izgleda jedan moj "radni" dan ovaj tjedan:
6:50 buđenje
7:15-8:15 slobodna aktivnost (kombinacija plivanja u bazenu i brzog hodanja kroz vodu u manjem bazenu dubine oko 1m)
8:45 - doručak
9:20 - terapija ultrazvuk
11:00-12:00 - inkvizicija :-) (rastezanje) u termalnom bazenu
12:00 - elektroterapija
12:30-14:00 - odmor
14:00-14:30 - inkvizicija (istezanje i jačanje trbušnih i leđnih mišića) u dvorani
14:30 - ručak
15-17 - odmor
17-18 - plivanje i simulacija trčanja u dubokoj vodi
18-.... odmor

Ali od slijedećeg tjedna slijede i male promjene u rasporedu jer počinje ozbiljniji trening :-)

Prvi trening !!

Najprije da se osvrnem na komentare na prethodnom postu.
Tj. da se malo našalim pa da se obranim od "optužbi" g. K.J. (u međuvremenu identitet otkriven :-) ) koji me napada više nego moja mama da sam nestrpljiv u oporavku :-)
A činjenica je zapravo da nisam napravio ništa na svoju ruku ili protivno onom što su mi sugerirali doktori i fizioterapeuti. I to nekoliko njih od kojih su mi neki i prijatelji. Čak su neki npr. rekli da mogu i ranije na bicikl 15 min. dnevno, a plivati sam smio već odavno.
A ja još ni ne pomišljam na biciklizam a u bazenu sam bio danas (točno 4 tjedna nakon operacije) prvi put i super sam zadovoljan kak je to ispalo.
Bio je to moj prvi pravi aerobni trening nakon mjesec i pol dana.
Išao sam rano ujutro kad su bazeni skoro prazni tak da mogu isprobati razne varijante plivanja s obzirom da nisam znao kak bude sve to skupa ispalo.
I odmah sam "pronašao" jednu varijantu koja mi se jako dopala i učinila mi se idealnom za prvi vodeni trening. Ušao sam u mali bazen koji je dubok oko 1,20-1,30m u u jednom smjeru sam lagano plivao leđno nekih 10-12 metara i onda se u povratku vraćao hodajući malo brže kroz vodu u suprotnom smjeru istu tu dužinu.
Pa opet plivanje pa povratak pješke...pa tako 30 minuta.
Kod plivanja nisam osjećao baš nikakve bolove a većinu plivačkih dionica radio sam plivaći lagano leđno bez korištenja ruku. Par puta sam malo provjerio puls na vratu i onak od oka (ali s 95% sigurnošću iz iskustva s trčanja) jer nisam imao sat na ruci bio je oko 115-120.
Dakle za početak baš onak kak treba biti.
Nakon tih 30 minuta u malom bazenu sam se preselio u veliki gdje sam ukupno pravim leđnim stilom otplivao 350m sa 2 kratke stanke da malo odmorim ruke i noge.
I to je bilo isto bez ikakvih bolova na operiranom području tak da sam zaista prezadovoljan sa situacijom kakva se danas pokazala.
Nakon plivanja ponovo sam osjetio onaj osjećaj zadovoljstva kakav sam imao nakon trčanja pa izgleda da ima istine u tome da se prilikom ovakvih aerobnih treninga izlučuje nekakav "hormon zadovoljstva" ili kak se već to zove.
Iako nisam imao osjećaj da sam se premorio ili da je bilo teško neću već sutra ponovo u bazen. Jer, osim što bi me gospodin K.J. sigurno ukorio :-), ni u ovom dijelu ne želim ništa forsirati tako da ću ovaj tjedan još 2 puta ponoviti ovakav ili sličan program a onda slijedeći tjedan isto tako produžiti vrijeme ovakvog treninga za nekih 10-ak minuta.
Uz hodajuće dionice i vježbanje u kući to bi trebalo biti sasvim dovoljno za početak dizanja iz provalije neaktivnosti u koju sam upao.
Nakon jutrošnjeg plivanja išao sam rješavati papirologiju za odobrenje rehabilitacije u toplicama. Poput plivanja i to sam riješio bez problema tak da mi ostane još samo dogovor oko termina a to ću znati za koji dan.
A naravno da ću ići u Varaždinske Toplice jer:
- su mi najbliže, svega 20km od kuće pa budem mogao skoknuti doma a i moji lako do mene
- imam nekoliko prijatelja koji su doktori i fizioterapeuti tamo
- Traumatološka klinika svoje pacijente upućuje uglavnom tamo pa i dr. Kejla koji me operirao dolazi u "kontrolu" svojih pacijenata pa ću s njim moći prokomentirati i proanalizirati trenutno stanje i iz prve ruke dobiti preporuke što i kako dalje

Uglavnom sve i dalje ide po planu.

A gospođi V.J. i ja želim sve najbolje u oporavku kak i njezin suprug meni !

A evo kak ja to vježbam doma s gumom :-)

Prva dužina - 6,5km

Proteklih dana dobio sam prilično mailova i SMS-ova s upitom kako sam, je li sve u redu i slično. I onda svakom "moram" objašnjavati da sam dobro, tj. odlično i to toliko dobro da ne želim pričati o tome da nekaj ne "zacopram".
I to je bio zapravo razlog zakaj nisam ništa pisao jer nisam htio "coprati" :-)
A neki poznanici su to protumačili kao da se nešto zakompliciralo i da zato ništ ne pišem.
Bilo kak bilo zahvaljujem se svima koji se interesiraju za moje zdravlje i žele mi brz oporavak.
Dakle, sve i dalje ide brže i bolje od mojih nadanja, nemam nikakvih boli prilikom izvođenja dozvoljenih pokreta.
Hodam redovito svaki dan, a jučer sam se odlučio i na prvo duže pješačenje i za 61. minutu prohodao sam 6,5 kilometara, a do kraja ovog tjedna planiram prehodati i 8km "u komadu".
Po svemu sudeći donja amplituda aktivnosti (tj. neaktivnosti) je prošlost i sada polako slijedi polako pokretanje. Za koji dan uskočil budem i u bazen i počinjem s (leđnim) plivanjem tak da bude se strmina gubitka aerobnih sposobnosti ipak malo usporila.
Složio sam si i gumu za pilates tak da je mogu istezati s nogom na sve moguće načine i svaki drugi dan radim vježbe sa svakom nogom po 10 minuta tak da možda i tu ostane malo snage.
Po svemu sudeći najgore je prošlo, sve je dobro prošlo i nadam se da bude tak i ostalo.

Došel sam doma

Najteži dio je iza mene jer sam konačno dosel doma :-)
Osjećam se sasvim dobro, svi koji me dođu pogledati očekuju da budu vidli invalida koji leži u krevetu a ja na njihovo iznenađenje hodam bez problema i bez bolova.
I meni samom je čudno da tak dobro funkcioniram poslije operacije ali kaj je tu je ... ne bumo se žalili :-)
Preporuke doktora i fizioterapeuta su slijedeće:
- nakon 14 dana vadim konce
- poslije vađenja konaca hodati što više ali ne smije biti prisutna bol
- prvih mjesec dana izbjegavati sjedenje koliko god se može
- nakon 6 tjedana može polako sobni bicikl (imam) i orbitrek (za sad nemam) jer kod njih nema nikakve reakcije podloge pa samim tim ni vibracija i stresova za kralježnicu
- nakon 3 mjeseca može polagano trčanje ali isključivo na mekanoj podlozi (najbolje trava)
U međuvremenu treba uporno raditi na vježbanju stabilizacije i jačanja leđne muskulature.

Ali budući da sam svjestan da bu mi to zadnja šansa za ozbiljno trčanje (ako bude sve OK pa je uopće dobijem) ja bum još malo i pomaknul termine opterećenja pa ako bude sve po planu onda biciklizam i orbitrekizam nastupa tek početkom nove godine, a trčanje početkom 3. mjeseca pod uvjetom da podloga ne bude smrznuta.
Ali sve je to na klimavim nogama još ali moram se nadati.
I nadam se !

Konačno na nogama !!

Evo malo i slika:



Rez i nije baš mali: cca 10cm.



Danas ujutro oko 11 sati konačno sam stao na svoje noge !!
Fizioterapeuti su pripremili kolica za hodanje, svi bili u pripravnosti da me uhvate ako padnem a ja sam znao da će sve biti OK. Jedino sam se bojao da mi se ne zavrti u glavi zbog višednevnog ležanja. I bilo je kak sam ja znal da bude. Samo su gledali i čudili se kak sam sigurno i bez problema (i bez pomoćnih kolica) krenuo :-)
Znal sam ja da sve one silne vježbe za trbušne i leđne mišiće nisu bile uzaludne.
Ko da sam slutio da bude mi trebalo još negdje a ne samo na trčanju :-)
Ustvari da budem iskren, bolovi u križima su i bili najveći razlog zašto sam bio tak uporan s tim vježbanjem i da ih nisam radio redovito vjerojatno bi već ranije leđa propala.
Jucer navecer sam upao u malu psihičku krizu jer su me počele obilaziti crne misli da možda sve ipak neće završiti dobro. Ali današnji razvoj situacije ponovo me ohrabrio i unio optimizam u razmišljanja.

Bolnički izvještaj broj 1

S obzirom da će se moj boravak u bolnici (ne)planirano oduziti morao sam zatražiti dostavu laptopa jer je postalo neizdrživo :-)
U bolnicu sam se javio u nedjelju u 10 sati i nakon smještaja odmah dobio informaciju da ću biti operiran po rasporedu tek sutra poslijepodne. S time da sam upozoren da se može dogoditi i odgoda operacije ukoliko bude npr. nedaj bože neka prometna nesreća sa stradalima koji hitno moraju na operaciju.
Tak da sam u ponedjeljka u podne bio pripremljen i u krevetu čekao da dođu po mene i usput strepio da ne dođe do odgode. Ipak je sve bilo po planu i negdje oko 20 sati su me uveli u operacijsku salu i poslije se više ništa ne sjećam.
Probudio sam se poslije pola noći, naravno sa bolovima ali sretan da je ipak sve OK, tj. živ sam i osjećam sve dijelove tijela :-)
Nisam imao nikakve informacije o operaciji sve do jutarnje vizite kad me doktor obavijestio da je bilo puno iznenađenja kad su me otvorili.
Ono što se na slici MR vidjelo i mislilo da je fragment diska bila je zapravo upala vena koja se proširila i na korijen živca pa sam zato imao probleme s lijevom nogom.
Doktor je rekao da to i objašnjava njegovo čuđenje kako sam ja zapravo dobro funkcionirao s obzirom na slike sa MR. Naime kaže da sam sa onakvom slikom morao imati gotovo nepokretnu lijevu nogu sa propadanjem, tj. nemogućnosti kontrole potkoljenice. Uglavnom rekao je da je to sanirano ali da je disk bio toliko oštećen da ga je cijelog morao izvaditi. Tu sam malo ostao šokiran ali ubrzo me kolega Saša M. smirio sa preciznijim detaljima iz kojih je jasno da je to sasvim logična odluka u takvoj situaciji. Naime disk je ionako već duže vremena bio neupotrebljiv i stanjen tako da su se kralješci L5 i S1 jako približili. S vađenjem diska otvara se mogućnost (koju će oni iskoristiti) da se srastu i budu kao jedan kralježak. To će za posljedicu imati nešto manju fleksibilnost kralježnice ali prema riječima svih doktora s kojima sam pričao to je uobičajno rješenje u takvim situacijama koje se većinom pokaže dobrim rješenjem.
Ova iznenađenja i nepredviđena "rješenja" rezultirala su i produženim oporavkom.
U onoj prvoj varijanti bilo je predviđeno da sutra u petak idem doma, međutim evo danas je već četvrtak navečer a ja još nisam stao na svoje noge od operacije. I to uz činjenicu da već dva dana nemam nikakvih bolova, okrećem se po krevetu kako god poželim ali s obzirom na "unutrašnju situaciju" dr. Kejla inzistira da što duže ležim kako bi se operirano područje što više umirilo. Danas ujutro svečano mi je obećao da bum sutra konačno dobil dozvolu da počnem hodati, iako je pitanje da li bude (i kakvih) bolova kad se postavim uspravno.
Sve ovo za posljedicu ima odgađanje napuštanja bolnice do ponedjeljka (rečeno u srijedu) ali gotovo sam siguran da se bude to odužilo još koji dan.
Tak da mi nije preostalo drugo neko da naručim hitnu dostavu laptopa.
Još da dobim dozvolu da u nedjelju odem do Jaruna pogledati malo utrku :-)
Što se oporavka tiče tu sam se unaprijed spremio na sve varijante pa i one loše, ali svi liječnici i fizioterapeuti ovdje u bolnici me uvjeravaju da uz poštivanje nekih pravila "ponašanja" i disciplinirano vježbanje nema nikakvih zapreka da ne živim kao do sada uključujući i trčanje.
Živi bili pa vidjeli...
Još samo moram napomenuti da sam izuzetno ugodno iznenađen "životom" na ovom odjelu Traumatološke klinike. Izuzetna susretljivost svog osoblja (od čistačica do doktora) nešto je što još nisam do sada od nikog čuo da postoji u HR bolnicama.
A evo ipak postoji.

Danas je Martinje i nemojte puno piti :-)

Malo medicine

Pošto sam ovih dana puno proučavao sve detalje u vezi mojeg stanja kralježnice našao sam mnogo zanimljivih tekstova na tu temu.
Siguran sam da i neki od čitatatelja bloga imaju barem ponekad bolnu kralježnicu ili će je (nadam se da ne ali ipak...) imati evo jednog linka na kojem je opisano gotovo sve kaj treba znati o toj problematici a na vrlo jednostavan način opisano i prikazano.
Tekstovi su zapravo prijepis iz knjige prof.dr. Janka Popovića i vrlo su edukativni i zanimljivi.

http://www.inet.hr/~fruzic/zdravlje/knjiga/Predgovor.htm




A evo kako moja trenutna situacija u kralježnici izgleda "slikovno" (za povećanje slike kliknuti na nju)



Jasno se vidi deformacija diska između "kralježaka" L5 i S1.
Disk je stanjen jer se dio nukleusa "izlijao" pa samim tim nema više ni amortizacijska svojstva kakva bi trebao imati (tad bi na slici izgledao kao oni gornji svijetli diskovi.
Osim što je taj kritični disk stanjen vidi se (crvena strelica) da je i herniran, tj izbočen prema spinalnom kanalu oko 7mm, a sve kao posljedica puknuća vanjske "opne", tj. prstena diska tako da je nukleus diska "izašao" van.
Tu se radi o klasičnoj diskus herniji, odnosno malo težem obliku koji se naziva prolaps diska jer je došlo do puknuća i izlijevanja nukleusa (jezgrene amortizacijske tekućine) izvan diska.
Međutim veliki je problem i zapravo indikacija za što hitniju operaciju onaj mali dio (plava strelica) diska (ili nukleusa) koji se otkinuo i gotovo na istom mjestu radi dodatni pritisak na korijen živca u tom segmentu.
Isto tak se iz ovog prikaza vidi da je i disk u segmentu L4/L5 prilično loš i već je također prisutna mala hernija.
Evo... ak je nekoga zanimalo sad je dobil informaciju.
Onog koga zanima više nek si za početak pročita one stranice koje sam gore napisal.
A pravi medicinski stručnjaci će se sigurno nasmijati na opis i termine koje sam upotrijebio ali pokušal sam tak napisati da razumije svatko ko to pročita :-)

GOTOVO JE S TRČANJEM !!!

...nadam se ne zauvjek, ali za neko vrijeme nažalost da.
Jutros sam doživio situaciju kakvu sam do sad čuo samo iz priča ili iz filmova kako se u par sati život okrene naglavačke.
Pisao sam prije da sam prije Ljubljane imao po ne znam koji puta bolove u križima koji su po prvi puta prešli i u lijevu nogu. Par dana nakon Ljubljane opet se ponovilo isto i odlučio sam posjetiti neurologa koji me poslao na magnetsku rezonancu koja je bila na rasporedu danas u 10 sati.

10:45 - dolazi radiolog s nalazima i kaže mi da je jako loše jer se vidi hernija diska od 7mm između L5 i S1 i izgleda da se komad diska odvojio i nalazi se u spinalnom kanalu i tamo radi dodatni pritisak na živce. Savjetuje me da što prije idem k neurokirurgu da on kaže svoje mišljenje.
11:30 - kolega trkač Saša M. (doktor specijalista iz tog područja) također proučava nalaze i slaže se da je operacija neophodna. Što prije to bolje. Upućuje me k kolegi u Zagreb koji se bavi upravo s tim operacijama a koji srećom danas radi. Brzo s uputnicom u Zagreb na pregled u Traumatološku kliniku.
14:30 - Sve se zna. Operacija je neophodna i prilično hitna jer bi odlomljeni dio diska mogao napraviti prilično štete u području u kojem se nalazi. Doktor me pita da li mogu sve neophodne predoperativne preglede napraviti do petka kako bi me već u ponedjeljak operirao. Ja u trenu pristajem jer mi drugo ni ne preostaje i to je to.
Po riječima doktora taj fragment diska obavezno treba izvaditi a kad se otvori onda će se na licu mjesta vidjeti što će napraviti s tim jako herniranim diskom. Ako sam dobro zapamtio prvo će pokušati fiksirati ga na "pravo mjesto" a ako ne uspije onda će u toku operacije odlučiti kako ga popraviti ili čak ubaciti protetiku.
No to su već detalji o kojima ja ne odlučujem.
Loše je i to što nije problem samo u herniji tog diska između L5 i S1 nego su prisutne i protruzije na okolnim diskovima ali ne tako "kritično" kao na ovom.
Odlučio sam vjerovati lječnicima s kojima sam danas komunicirao i koji su mi predložili što hitniju operaciju, ne sumnjam da će napraviti sve kaj je u njihovoj moći a kaj bude od svega ispalo...bumo vidli.
Ako bude sve kak se i oni i ja nadamo možda ipak dobim priliku za još koji maraton, pa makar i u vremenu 4:59:59 !
Do daljneg blog će biti u mirovanju ili u formi bolničkog izvještavanja :-)

Lublana je bolana

I tak smo došli do tog dana za koji je trebalo sve biti podređeno ove jeseni :-)
Ali između Zagreba i Ljubljane nije se dešavalo gotovo ništa o trkačkom smislu ali je zato bilo ponovo kojekakvih zdravstvenih poteškoća.
Ovo već postaje ko ispovijest Jeremije iz Alan Forda :-)
Možda djeluje smiješno ali meni baš i nije :-(
Kak sam i napisal poslije Zagreba sam odlučio uzeti odmor i proglasiti sezonu uspješno završenom. U petak (5 dana poslije ZG) je bilo lijepo i sunčano vrijeme pa sam vozio bicikl 1 sat da bar malo zadržim neku kondiciju kak bi se to po domaći reklo.
I baš je prijalo.
Onda sam v ponedjeljak planiral ići malo na lagani jogging ali... počeli su problemi.
Odjenput ponovo jaka bol u križima, jedva sam se ispravljao nakon ustajanja sa stolca.
A dan poslije tek pravi problemi: po prvi puta mi je ta križobolja "prešla" i u nogu tako da sam lijevu nogu neprirodno vukao za sobom. Koliko sam proučio i konzultirao se s nekim doktorima radi se o klasičnom išijasu koji baš i nije očekivan u mojim godinama. Posljedica tih bolova u križima je bilo i učestalo mokrenje jer koliko su mi liječnici rekli to je povezano jedno s drugim.
I tak je to potrajalo sve do subote kad sam konačno osjetio prilično olakšanje.
U međuvremenu sam u četvrtak nekako "polusfrknut" lagano trčao nekih 8,5km da se bar malo istegnem ako se uspijem nekak oporaviti do Ljubljane.
I bogme... nakon poboljšanja u subotu u nedjelju je bilo skoro pa sve 5 i krenuli nas četvorica ujutro u 6 za Ljubljanu.
Već na ukrcaju putnika u (moj) auto sam čuo da nisam samo ja imao zdravstvenih problema u pripremi za Ljubljanu.
Naime Slavek je pojel neki gablec iz restorana iz istog kontingenta iz kojeg su jeli i mnogobrojni studenti u Varaždinu i završili u bolnici. Tak da je i on par dana prije imao cijelodnevna dežurstva na WC-u.
Na moju sreću meni se na utrci nisu vratili problemi, ali na njegovu žalost njemu se jesu tak da, kak sam veli, osobno napravil inspekciju savog TOI-TOI "aparata" :-)
Došel sam tam a da nisam ni sam znal kak bum trčal.
Prije utrke sam bil malo neugodno iznenađen jer sam očekival da bude tam neki malo bolji EXPO ali bilo je jako siromašno po tom pitanju.
Na kraju sam stal u one boxeve, 20 minuta cupkal na mjestu i krenul.
Kad je masa krenula i ja sam s njima ali još uvijek bez ideje kak trčati.
Jedino nebrem reći da sam trčal bez cilja :-)
Bilo je tu svega na početku, preskakanja, zaobilaženja, sudaranja...
A kak sam bil zainteresiran i koncentriran za utrku može pokazati i činjenica da sam zaboravil stisnuti START na satu i to sam primjetil nakon par minuta.
Snašel sam se i pital jednog trkača koliko je prošlo i u suradnji s njim pokrenul sat nakon 2,5 minute tak da sam imal neki orjentir.
Naravno sve je bilo po tom pitanju lakše kad sam došel do oznake za 1.km i pritisnul LAP i počel je "novi život".
I to ne samo sa štopericom nego me otprilike u tom trenutku dostigao i kolega trkač Ivan Čorba i konačno mi je utrka dobila nekog smisla :-)
Odlučio sam da idem s njim prvi dio da mu koliko toliko olakšam pokušaj lova na dobar rezultat na maratonu.
Inače smo već prije na treningu pričali o tome da bi mogli zajedno trčati barem prvi dio u Ljubljani za 1:27-1:28.
Međutim kak sam ja svoj posel napravil u Zagrebu ta kooperacija je otpala, ali evo ipak smo se neplanirano našli među tom gomilom trkača.
Išli smo otprilike 4:05-4:10/km i tak držali sve do 17.km kad sam ja morao malo usporiti pa je on krenuo dalje bez mene.
Naime već nakon 10. km sam počeo osječati zatezanje u zadnjoj loži desne noge i postajalo je s vremenom sve jače. A oko 15. km počeo sam osjećati lagane bolove i u desnom kuku tak da nisam želio ništa riskirati nego sam zadnja 4 km smanjio tempo za 15-ak sekundi po km misleći da će mi biti lakše.
Ali isti vrag, ipak je 2 tjedna pauze ostavilo traga tak da su ti bolovi i zatezanje bili prisutni sve do kraja iako nije bilo zapravo ništa dramatično.
Ukupni rezultat 1:27:14
Uvidio sam kakav pad forme uzrokuje 2 tjedna bez treninga jer nekako mi se čini da mi je ovaj polumaraton bio teži nego drugi "krug" zagrebačkog maratona.
I mišći su mi slijedeća 2 dana nakon LJ polumaratona bili u gorem stanju nego nakon Zagreba. Ali evo danas se stanje normaliziralo i krenuo sam u pripreme za novu sezonu.
Laganih 10400m u tempu 5:30/km
Nije bilo baš lako... ali svaki početak je težak :-)

The end, finito, fertig, terminado, tamamlama, završetak...

...sezone.
Dan-dva nakon ZG maratona "prala" me maratonska euforija pa nisam htio donositi nikakve odluke o nastavku sezone.
Nakon kaj se euforija slegla trezveno sam razmislio i donio odluku da završim sezonu.
U prijevodu, slijedeća dva tjedna apstiniram od trčanja da dam tijelu vrijeme za odmor.
U Ljubljani sa polumaratonom počinjem pripreme za slijedeću sezonu.
Taj polumaraton naravno ne bude na rezultat nego prvi lagani trening dužine, dakle oko 1:33 - 1:35.
Za koji dan slijedi analiza protekle sezone i "želje, čestitke i pozdravi" za 2011. :-)

ZG - 2:56:30

Priprema za utrku i zdravstveni problemi pred utrku - katastrofa
Vremenski uvjeti - najidealniji mogući
Rezultat: 2:56:30 (po mom satu)
Splitanje prema teoriji idealno: 1:28:20 + 1:28:10 s time da su svi kilometri od početka do kraja bili oko 4:10 sa max. odstupanjem (ali rijetko) od 5 sekundi.
Dakle nije bilo niti padanja niti ubrzavanja.
Prvih 20km sam imao u ekipi Stjepana Čošića i Murinja...



...a poslije smo nastavili zajedno raditi skupa Stjepan i ja.
Na okretu u Dubcu Stjepan je zbog krize malo posustao i ponovo mi se pridružio nakon 10-ak km prije okreta pred Selskom i pošto je mlađi na kraju me u silovitom finišu pobijedio :-)
Na kraju mi je osim rezultata bilo i neizmjerno drago da sam se i uživo upoznao s kolegom blogerom i trkačem Sašom Antićem !! i suprugom, mislim njegovom ne mojom :-)
...koji je prema nekim dogovorima trebao biti moj zec za 2:55 ali je zeko na startu bio prebrz, a i u guzvi prije starta nismo stigli dogovoriti sve detalje (naknada, premija i slično) :-)
Ali u prosjeku smo nas dvojica imali rezultat 2:55 :-)
Čestitke svima koji su oborili osobne rekorde što je dokaz da se vrijedno treniranje mora kad tad isplatiti !!

Razmišljam, razmišljam...

... da u Zagrebu ipak trčim maraton.
Najveći razlog da se upustim u tu kombinaciju je idealna vremenska prognoza za nedjelju kad je maraton.
Ako se prognoza obistini ko zna kad će opet biti takvi idealni uvjeti na nekom maratonu.
Mislim si ko zna kakva će biti situacija 14 dana poslije u Ljubljani, može biti i jako loše vrijeme i kaj onda ?
Toliko sam se spremao, mislim čak i jako dobro spremio i da onda dobar dio toga padne u vodu zbog lošeg vremena.
Istina tapering za ZG nije baš napravljen po proceduri ali mislim da to ne bi trebala biti previše otežavajuća okolnost s obzirom da sam očito u dobroj formi.
Ovako mi se čini najpovoljnija varijanta da se prijavim i za maraton u Zagrebu, ukoliko bude sve OK onda krenem na maraton, a ako se ipak nešto iskomplicira ili krene na lošu stranu završim polumaraton u tempu maratona, napravim još nešto kilometara da bude bar 32km dužine za Ljubljanu.
Malo komplicirano ali takav je i košmar u mojoj glavi po pitanju Zagrebačkog maratona.

Ma nikaj... idem ispuniti prijavu i za maraton pa imam još koji dan za odluku.

Dva u jedan

U nedjelju sam (ko i svi maratonci) trebal napraviti dužinu od 35-36km ali je cijelodnevna kiša poremetila planove.
Jedino mi je preostalo da se "zašuškam" i obujem nepromočive patike i napravim barem laganih 10-ak km, a dužinu ostavim za jučer.
I tak je bilo ali s jednom promjenom. Umjesto 3 sata lagano trening napravil sam 33km od čega prvih 10km lagano, pa 2km pojačano s ubrzanjem do planiranog tempa maratona, zatim 19km u tempu 4:05-4:10/km i na kraju 2 km rastrčavanje.
S obzirom da sam prije tjedan dana trčal polumaraton taj trening je bil u planu za slijedeći vikend jer bi bilo "preopasno" to raditi sada.
Međutim ova kiša u nedjelju je dobro došla tak da sam dobil još dan više za oporavak i ovak je ispalo možda čak i bolje.
Naime slijedeći vikend bum napravil tih oko 36km za 3 sata pa onda tjedan dana kasnije u Zagrebu ponovo tempo trening 1:28 na polumaratonu sa par km prije i poslije.
I to bi trebalo biti više nego dovoljno po pitanju treninga za dobar maraton u Ljubljani.
Jučer sam stavio i puls traku da vidim kak stoje stvari po tom pitanju.
Inače izbjegavam gledanje pulsa i uglavnom trčim na osjećaj bez pulsmetra, ali ovak pred maratone na tempo treninzima bilježim puls i usporedim ga s prethodnima.

Evo kak je jučer bilo:

10400m - 50:52 (4:53/km) puls 128
1800m - 7:53 (4:23/km) puls 141
8600m - 34:57 (4:04/km) puls 152
5200m - 21:39 (4:10/km) puls 155
5200m - 21:24 (4:07/km) puls 158
1900m rastrčavanje - 9:49 (5:10/km)
------------------------------------------------------------
ukupno: 33100m - 2:26:29 od čega ovih 19km za 1:18 (4:06/km)

Trčal sam po omekšanom makadamu od kojeg je asfalt sigurno brža podloga, ali su zato vremenski uvjeti bili idealni (kakvi vjerojatno ne budu na maratonu) tak da te brojke uzimam kao relevantne.

Vž pm - samo slova

Kaj reći...
rezultatom sam više nego zadovoljan.
Ali nisam nimalo načinom na koji sam otrčao utrku.
Zakaj ?
Zato jer sam odlučio i najavio da ću trčati na granicama mogućnosti, a na utrci sam se nakon jačeg početka opet "prestrašio" i do pred kraj išao ziheraški i "kukavički".
Na kraju sam posljednja 2km ubrzao ali bilo je prekasno da nadoknadim komociju od prethodnih 15km.
Nadao sam se da sam nakon utrke u srijedu izbrisao taj sindrom iz podsvjesti ali izgleda da nažalost nisam.
To sve ne znači da sam mogao imati puno bolji rezultat na kraju ali barem malo bolji sigurno.
A najviše me to brine zato jer će mi se na maratonu u Ljubljani nakon 30km pojaviti težina u nogama (što je sasvim normalno) i bojim se da se i onda ne predam i odam komociji na način da smanjim brzinu i elegantno završim utrku.
Jer nema smisla da se pretrgnem ... :-(
odnosno da se mučim kad mogu malo smanjiti i "došetati" se do cilja bez poteškoća.
Sve mi se čini da bum moral u ovih mjesec dana ubaciti i koji boksački trening da me neko dobro natambura pa da onda vidim kaj je teško :-)

VŽ pm - samo brojke

prolazi po 2km
7:28
7:39
7:48
7:53
7:47 - 10km
7:43
7:52
7:51
7:57 - 18km
3:50 - 19.km
7:45 - zadnjih 2100m (3:41/km)
------------------------------
1:21:33 - novi PB

Sretan ko mali "črvek" :-)

Danas je ponovo na rasporedu paralelne "Ultra lige" bila utrka na 5km na stazi na Slobodi i odlučio sam da ću na njoj napraviti pravi test svoje trenutne forme.
I to konačno jednom bez kalkulacija.
Naime definitivno imam usađen panični strah od pucanja u utrci i zato mi je uvijek prvenstveni cilj na svakoj utrci da sigurno i bez problema završim utrku pa u okviru toga tražim rezultat. Drugim riječima uvijek idem na rezultat za koji sam 99,9% siguran da mogu istrčati.
E pa danas sam se ohrabrio i rekao sam sebi da ću ići tih 5km sigurno 18 minuta (dosad rekord 18:11) a ako bude situacija pokušaću riskirati i krenuti za nekim "jačim" pa kud puklo da puklo.
I kad je utrka krenula poveo je Ivan Čorba koji je ove sezone uvijek od mene bio brži za barem 30 sekundi i ja odmah za njim.
I da ne dramatiziram previše.... uglavnom sam se držao iza njega. Negdje na 3. km je prednost porasla na 10m ali u slijedećem kilometru on je malo pao i u zadnji km smo ušli potpuno izjednačeni. Po njegovom disanju bilo je očito da mu je teško, čak se usudim reći i puno teže nego meni, ali odlučio sam da ne ubrzavam da slučajno ne puknem sad kad je očito da ću imati dobar rezultat.
Nisam znao da li i kad da ga napadnem jer je to za mene bila potpuno nova nepoznata situacija. I nakon analize s njim poslije utrke zaključak je da sam to napravio u najnepovoljnijem trenutku za sebe. Naime pokušao sam ga prijeći oko 300m prije cilja ali je on to uspio "izdržati" i nakon toga sam se "predao" jer sam imao dojam da ga ipak ne mogu dobiti. A on me uvjeravao da sam ga napao u zadnjih 100m da bih ga vjerojatno dobio.
A ja čak mislim da sam trebao to napraviti čak puno prije i dobiti ga na tempo.
Jer sam tokom cijele utrke imao sve kilometre u rasponu 3:29-3:31/km i kad sam ga dostigao 1km prije cilja spustio sam tempo na njegov malo sporiji i to nadoknadio u finišu tako da je i zadnji km bio 3:31.
Mislim da sam trebao dalje nastaviti svojim bržim tempom koji on možda ne bi mogao pratiti. Jer na ulasku u zadnji krug imao sam osjećaj da bih mogao tim tempom jos koji kilometar ali čim sam napravio ubrzanje u pokušaju da ga prestignem "pao mi je mrak na oči" i postalo mi je jako teško.
Na kraju je ipak ispao pravi dramski opis :-)

U svakom slučaju nije to ni bitno jer definitivno je Ivan Čorba bolji trkač od mene i drago mi je da sam finiširao s njim što je unijelo i malo uzbuđenja među prisutnima na stazi i pored nje.
Za mene je najbitnije da sam istrčao 5km za 17:33 !!!! što je iznad svih mojih očekivanja :-)
I pokazatelj (tj. potvrda) da sam stvarno u dobroj formi.
A možda mi ova utrka bude preokret u glavi pa da i na ostalim utrkama krenem malo hrabrije.
Prva prilika je već u nedjelju na domaćem polumaratonu.

I kak ne bi onda bil (pre)sretan ko mali črvek :-)

Skoro maraton

U subotu sam opet napravil malo jači i brži trening nakon kojeg sam osjetil jako veliki umor i iscrpljenost koja me držala još i u nedjelju pa sam zato dužinu prebacio na ponedjeljak, a u nedjelju je bilo samo lagano rastrčavanje 12km.
Jučer sam se preporodil i popodne "riješil" tu dužinu.

16km u tempu 5:00/km
12km - 4:50/km
10km - 4:10/km

Sveukupno: 38km - 2:59:20

I sve to po mekanoj travi i zemlji i neuređenom makadamu (iliti "šuderu").
Najviše sam se iznenadio što sam bez prevelikih teškoća napravio zadnjih 10km u jako brzom tempu, a k tome mi je puls bio 150-155 !!
A u onom prvom sporijem dijelu uglavnom ispod 130.
Dakle još jedan dokaz da sam u jako dobroj formi, čak me obuzima misao da umjesto Ljubljane ipak idem na maraton u Zagreb.
Naime bojim se da se balon zvan forma ne ispuše do Ljubljane :-)

Novi rekord ...

... na cross ligi na 5600m.
20:17 !! (do sada 20:33)

Poslije prekjučerašnjih jakih dionica 8 x 1000m vise nego zadovoljan :)

XL Yasso

8 x 1000m u rasponu 3:30-3:35
između dionica ne trčkaranje nego trčanje 500m za 2:40

Zadovoljan !!

Mjesečni izvještaj

Uhhh bilo je puno toga pa bude vjerojatno i pismo prilično dugačko...
Nakon uspješnog triatlona u Prelogu vratio sam se na more i počeo s nekim planskim treningom pri čemu sam si kao vrhunac jesenskog dijela sezone odredio dvije utrke: domaći polumaraton u Varaždinu i Ljubljanski maraton.
Posljedice dva završena triatlona u 3 dana izbile su na vidjelo na prvim trkačkim treninzima. Nekoliko dana osjećao sam (podnošljive) bolove u desnom kuku, a puno duže sam imao bolove u rebrima sa leđne strane a i jedno i drugo vjerojatno je bilo uzrokovano biciklističkim dijelom triatlona. Naime neki iskusni triatlonci su mi "objasnili" da je to poslijedica onog aerodinamičnog položaja u vožnji i da je to gotovo normalno s obzirom da gotovo uopće nisam vozio bicikl osim na triatlonima.
Bilo kako bilo ta "rebrena" ozljeda se osjećala kod okretanja gornjeg dijela tijela dobrih 20-ak dana pa sam na trčanju jedino morao izbjegavati preoštre zavoje i biti oprezan kod polukružnog okretanja :-) tako da sam trenirao uglavnom normalno.
Uglavnom prvih tjedan dana istrčao sam ukupno 114km i to na prilično visokim temperaturama iako sam se dizao rano i s treningom počinjao oko 6:30 ujutro.
Kao šlag na tortu došla je i nedjeljna dužina od 32km u tempu 5min/km po morskom brdsko-planinskom terenu pri na temperaturi 25-28 stupnjeva.
Slijedeći tjedan ukupno sam izvrtio 95km s time da nije bilo dužine ali sam nakon povratka u Varaždin u petak 13.08. otišao s prijateljima iz TK 042 na utrku 8,5km u Ljutomer.
Vrijeme nije bilo baš idealno jer je cijeli dan bilo jako sparno i očekivala se kiša. Zbog toga je utrka startala po jako oblačnom i jako toplom i sparnom vremenu, a kiša se konačno spustila minutu prije mog ulaska u cilj.
Plan mi je bio pokušati istrčati u tempu oko 3:45/km što sam i uspio.
Vrijeme mi je bilo 30:39 što bi bilo značilo da sam imao tempo 3:36/km ali već sam za vrijeme utrke primijetio da je upitna dužina 8500m jer sam 3-4km isao 2:55 ???
Po povratku doma sam na Googlu izmjerio stazu i dužina je zapravo 8300m što znači da je moj tempo bil zapravo 3:42/km a kaj je još uvijek jako dobro, a s obzirom na vremenske uvjete zapravo jako odlično.
Ovakve stvari me inače jako smetaju na utrkama jer nije mi jasno da se staza ne može točno izmjeriti, odnosno da organizator ne želi "priznati" pravu dužinu staze.
Kaj misliš koja bi bila negativna reklama (ili kaj ja znam kaj) da u najavi piše da je dužina 8,3km a ne 8,5kn.
Isto se dogodilo ove godine na Savskom polumaratonu, a i danas u M. Središću.
No idemo dalje kronološkim redom.
Poslije te utrke ponovo odlazak na jug i još jedan duuugačak tjedan sa ukupno 120km i dužinom 35km.
Pa konačno povratak cijele familije u Varaždin i treniranje u malo humanijim uvjetima, a olakšanju je pridonjelo i to da je ovaj tjedan nakon 3 "teška" bio onaj regeneracijski sa nešto kraćim i lakšim trenizima.
Moram priznati da mi je pred kraj tog trotjednog teškog dijela nastupila i jedna mala kriza tak da sam jedan trening koji je trebao biti prilično brz i težak pretvorio u lagano trčkaranje. I već slijedeći dan je bilo puno lakše i još jedan dan poslije sam bez problema napravio ranojutarnju dužinu 35km u tempu 4:58/km.
Izgleda da počinjem dobivati početne obrise iskusnog trkača koji zna "slušati svoje tijelo" :-)))
A zapravo takva situacija i nije nešto čudno iz više razloga. Naime do sada sam uglavnom svaki treći tjedan imao regeneracijski dok sam sada prvi puta u nizu imao 3 tjedna jakih treninga. Zatim tjedne dužine 114 i 120km su moja rekordna dostignuća do sada tak da je sigurno to bio dodatni stres na organizam. I na kraju (a mislim najvažnije) podignuo sam tempo svih treninga za 15-ak sekundi pa sam lagane treninge (oko 20-km) radio u tempu 4:30-4:45/km, tempo tek malo iznad 4min/km i za dužine sam već napisao oko 5min/km. I k svemu tome sam na moru sve te treninge radio po jako neravnom terenu s puno (čak i jako strmih) uzbrdica i nizbrdica.
Možda to na prvi pogled izgleda suludo i preopasno ali činjenica je da sada te treninge radim s lakoćom (ili težinom) kao prije kad sam bio 15 sekundi sporiji.
Čak povremeno provjeravam puls pri trčanju i opet on u grubo odgovara onim vrijednostima koje sam imao prije pri nešto sporijem trčanju.
I nakon svega kao test svega navedenog i napravljenog došla je današnja utrka (10,3km) u Murskom Središću. To je za sada jedina utrka koju sam istrčao u svakoj od moje 3 trkačke godine tako da mi može poslužiti kao neki grubi orjentir.
Prije 2 godine (i svega mjesec dana nakon početka trčanja) sam imao rezultat 43:09,
prošle sam godine napredovao do 40:02 i zanimalo me baš koliko sam (ako sam) napredovao ove godine.
Vremenski uvjeti nisu bili baš bajni jer je cijelo jutro padala kiša, ali nakon podneva je stalo i iz varaždinske perspektive izgledalo je da će uvjeti biti jako dobri. Ali 30km sjevernije nije bilo baš tak. Kako sam se približao M. Središću oblaci su bili sve tamniji i sve više prijetili. Nakon što sam napravio prijavu spustio se jaki pljusak koji je trajao 15-ak minuta i poslije se pretvorio u jaku kišu. Svo to vrijeme čekao sam da bar malo stane pa da otrčim u 200m udaljen auto da se spremim za utrku. Kako je i dalje padalo a do utrke je ostalo još 10 minuta nije mi preostalo drugo nego da se kroz kišu probijem do auta i spremim se. Srećom pa je start kasnio 3-4 minute pa sam se barem malo rastrčao ali daleko je to bilo od idealnog zagrijavanja. Kiša je padala tokom cijele utke ali je u stilu većine trkača i njezin tempo padao prema kraju utrke :-)
S obzirom na utrku u Ljutomeru nekako sam si za cilj zadao da istrčim u tempu 3:45/km, a s obzirom na uvjete taj rezultat bi me učinio presretnim.
Uglavnom do okreta na pola (trči se istim putem dvosmjerno) trčao sam u grupi 5-6 trkača i držali smo konstantan tempo 3:40-3:45/km. Na okretu na pola utrke imao sam prolazno vrijeme točno 19 minuta. Osjećao sam da mi neće biti nikakav problem u tom tempu završiti utrku i odlučio sam da prestanem uključivati previše matematike u trčanje i da do kraja pokušam pojačati "na osjećaj" bez ikakvih matematičkih kalkulacija. Odmah nakon okreta odvojio sam se od grupe ne samo zbog mog malog ubrzanja nego i vjerojatno zbog njihovog pada u tempu. Na okretu sam bio 9. i u drugom dijelu sam prošao dvojicu tako da sam utrku završio na 7. mjestu u vremenu 37:24 što znači da sam drugu polovicu istrčao za 18:24, odnosno 36 sekundi brže nego prvi dio.
Taj rezultat bi preveden u tempo iznosio 3:38/km ali po dolasku u cilj kolega V. Canjuga je rekao da mu njegov sat s GPS-om pokazuje da je istrčao oko 10050m što bi značilo (i bilo realno) da je tempo za nekih 5 sec/km sporiji.
Po dolasku doma ponovo sam išao provjeravati na Googlu i zaista izračunao sam da je dužina staze oko 10060m.
Dakle moj tempo je definitivno bio oko 3:43/km a što je ponovo više nego odlično !!
I to sve bez ijednog brzinskog treninga jer sam uglavnom do sada radio dugačka trčanja na lakšem tempu plus tek par fartleka.
Tek u slijedećim tjednima na red dolaze i intervali i sličan teror :-)
Ovdje se ponovo vraćam na deklariranu dužinu utrke. Zar ne bi bilo bolje da se startno ciljni prostor pomakne za 30 metara, staza točnije izmjeri i utrka nazove "10 kilometara" ??
Razgovarao sam s kolegom trkačem i organizatorom Krešom Levačićem koji je mjerio stazu i rekao je da ni sam ne zna točnu dužinu jer je mjerio autom. I siguran sam da nije namjerno 240m produžio "naziv utrke" ali jednostavno me takve stvari smetaju.
Jer činjenica je da među trkačima ima i onih poput mene (ali čini mi se malo) koje ne zanimaju plasman, poredak u kategoriji, pehari, medalje, diplome i slično... nego borba sa samim sobom, tj. utrka sa sekundama i dužinama a ne s protivnicima.
Jer koliko sam shvatio većini trkača bitna je borba s protivnicima ( u čemu nema ničeg lošeg) i zapravo im nije bitna točna dužina staze ali nama "boemima" (ili "bedakima") je to jako važno jer je dužina naš protivnik, odnosno neprijatelj :-)
Ako se vratim na usporedbe s prošlim sezonama vidljivo je da sam između 1. i 2. sezone napredovao 3 minute što je i logično s obzirom na početak treniranja, ali mi ohrabrujuće djeluje ovo poboljšanje više od 2,5 minute u odnosu na lani kad sam bio već u nekoj pristojnoj formi.
A za ohrabrujuću usporedbu može poslužiti i činjenica da sam za pobjednicima Lackovićem i Komljenovićem zaostao samo oko minutu i pol.
Sve u svemu i dalje ide sve lijepo i po planu i ostaje mi samo da se nadam da će se tako i nastaviti.
Pogotovo kaj sad dolazi konačno i normalnije vrijeme za trčanje.

prfi prafi 3@lon - 1:09:45

Nije loše :-)
Ali nije baš ni tak "bajno". Naime organizator je greškom trkačku stazu smanjio za gotovo 1 km (de baš trčanje grrrrrr....trebal sam doći lani kad je plivanje bilo manje za 150m) tak da bi to realno bilo oko 4 minute sporije, dakle oko 1:13:45.
A to je skoro 10 minuta bolje od onog starta prije 2 tjedna.
Najkraće....
plivanje - najbolje do sada
bicikl - nakon 6-7km uglavnom solo muke uhvatio sam jednu jako dobru grupu i uspješno (i pošteno !!) se držao do kraja ali me to jako izmorilo
tranzicije - dosta loše, puno petljancije s navlačenjem majice a pogotovo s ubacivanjem nogu u pedale
trčanje - sporije od očekivanja, čak su i noge slušale ali osjećao sam umor u cijelom tijelu (2 triatlona u 3 dana možda ipak previše za mene), a zapravo najviše me psiha kočila.No daleko od toga da sam jako loše istrčao :-)

Utrka - sve super osim te male tehničke pogreške. Izuzetan trud i susretljivost domaćina rezultirala je prekrasnom priredbom i osim hvala nadam se da: VIDIMO SE I SLIJEDEĆE GODINE !!

Bicikl je vraćen vlasniku, plivačke naočale pospremljene i sada slijedi ...

TRRRRRRRČČČČČČČAAAAANNNNNJJJJJJEEEEEEE !
I ROOOOOONJENJENJENJENJENJENJENJE !

Prelazim na skijaške skokove....

... jer sam danas ispunio i premašio svoje triatlonske planove :-)
Po planu sam danas išao na triatlon ligu na Aquacity na svoj drugi nastup.
Bilo je jasno da ću biti bolji nego prošli puta jer sam bio iskusniji (hahaha...) i bolje tehnički opremljen.
Ukupni rezultat je 1:16:29 što je za više od 7 minuta bolje nego prvi puta s time da je plivanje bilo duže nekoliko desetaka metara jer je jedna bova oko koje se obilazi otplivala previše udesno. Ali nebitno...
Po dionicama je to izgledalo ovak:

PLIVANJE: 18:05
To je vrijeme koje sam ja pogledao na svom satu pri izlasku iz vode pa se mozda malo razlikuje od službenog. Dakle... ovog sam puta uzeo i sat sa sobom :-)
Napredak u odnosu na prvi triatlon je 2,5 minute iako je zbog produžene staze realno i veći. To mogu zahvaliti malo pojačanom plivanju na moru, ali i boljoj tehničkoj opremljenosti jer sam prošli puta vidio da svi plivaju u naočalama. Nekako sam slutio da vjerojatno baš svi nemaju problema s vidom pa sam zaključio da to pomaže kod plivanja. I bogme pomaže ;-)
Za neki bolji rezultat fali mi snage u rukama što se ne može dobiti u 14 dana.

TRANZICIJA:
Danas sam došao na vrijeme i sve pripremio kak treba.
Patike zavezane i pripremljena "žlica" za obuvanje. Čarape spremne i stavljane u sjedećem položaju. Kaciga proučena do detalja i pripremljena za brzo stavljanje na glavu. Bidon sa tekućinom stavljen na bicikl prije utrke. Majica uska da ne bi povećavala otpor zraka na biciklu. Uglavnom bio sam puno brži nego prošli puta a vremenski je to bilo 45-50 sekundi dobitka od izlaska iz vode do ulaska na biciklističku stazu. Za usporedbu sam imao jednog triatlonca koji je ušao u zonu tranzicije par sekundi prije mene a izašao poprilično iza mene.

BICIKL:
Posudio sam od brata njegov trkači bicikl sa tankim gumama i napredak je bio evidentan. Prosli puta sam imao prosjek malo ispod 32 km/h a ovaj puta bilo je točno 35km/h. Međutim imao sam nesreću da sam ušao na biciklistički dio sa više od minute zaostatka za dvije grupe dobrih biciklista a iza mene nije bilo nikog da mi se pridruži tak da sam cijeli biciklistički dio vozio sam. Pokušavao sam sustići ove ispred pa sam im se na jednom okretu približio na 50-ak sekundi ali već je opet na slijedećem bilo više od minutu. I tak se ta razlika održala do kraja što je dobar pokazatelj jer sam sam išao istom brzinom kao i oni u grupi.

TRČANJE:
Ovog puta nije mi prijelaz s bicikla na trčanje bio toliko "traumatičan", a imao sam i sat pa sam mogao pratiti i tempo kojim trčim. S obzirom da sam prije dva dana imao trening dužine od 31km nisam bas bio siguran što mogu očekivati ali s otprilike istim naporom kao prošli puta završio sam 5km u vremenu 19:30, dakle vise od minutu bolje. Najviše "zasluga" za to ima svakako puno povoljnije vrijeme za trčanje nego prvi puta, te sat s kojim se nisam osjećao toliko dezorjentirano kao prošli puta bez njega.

Sve u svemu više sam nego zadovoljan, tj prezadovoljan.
U subotu idem na svoju prvu pravu triatlonsku utrku te ujedno i zadnju ovogodišnju u Prelog. Nadam se da će mi uspjeti bar kao današnja iako neće biti baš lako napraviti usporedbu jer su vjerojatno pojedine dionice različite dužine od ove na Aquacityju.
Ali moram priznati da sam se psihički mučio na plivanju i biciklu, ali kad sam "stao na noge" odmah sam poletio :-)
Ipak su moji geni trkački :-)

Službeni rezultati pokazuju slijedeće:

PLIVANJE: 20:20 -- 18:03 // poboljšanje za 2:17
BICIKL I TRANZICIJE: 42:44 -- 38:51 // poboljšanje 3:53
TRČANJE: 20:45 -- 19:34 // poboljšanje 1:11
----------------------------------
KONAČNI REZULTAT: 1:23:49 -- 1:16:28 // poboljšanje 7:21

1,2,3 A tlon

Kad sam bil mali sigurno sam imal veliku zelju biti triatlonac :-)
Istina ne sjećam se, nema svjedoka ali sigurno je bilo tak ! :-)
Inače mi ne bi pala na pamet par sati prije starta triatlona ideja da i ja budem na startu.
Naime u srijedu je došla na red ljetna protufaza (povratak doma na par dana) i kako sam bio sam u autu, a i tih 5 dana doma budem sam jer se mojima ne vozika toliko, razmišljao sam o svačemu. I odjednom sam se sjetio da je taj dan ljetna triatlon liga i brzo sam počel kombinirati.
Prvo sam zval Slaveka koji je jedan od organizatora da ga pitam za pravila (koliko čega i u kom omjeru) i vrijeme starta, pa Vjerana koji je individualac rekreativac pa sam znao da ću od njega dobiti dodatne informacije koje su me zanimale.
Kad sam pokupio informacije shvatio sam da sam malo u stisci s vremenom do starta, tim više kaj sam moral još i kacigu usput kupiti (ili nastupati s motorističkom :-) ).
Na kraju sam uspio sve posloziti, provjeriti i napumpati gume i u zadnji trenutak krenuti na 10km dugi put do starta. Naravno da nije sve prošlo idealno jer sam zaboravio popiti ili uzeti sa sobom tekućinu. Kad sam vozeći biciklin prema startu osjetio žeđ nisam se previše zabrinuo jer sam mislil da budu organizatori, s obzirom na paklenu vrućinu, imali u rezervi par bačvi vode.
Na strtno mjesto stižem 10 min. prije starta, prijava, broj, zamolim vode i odgovor: sorry ali još voda nije tu ?? Jbg... kaj je tu je...
Stavljam bicikl u "štender" i odmah vidim da su moje gume sasvim različite od svih ostalih. Svi imaju neke tanke mršave a moje su debele, zimske s velikim ripnama.
Malo me utješilo to kaj su moje marke Continental a to je ipak poznato ime :-)
Kacigu koju sam uspio kupiti na brzinu poštelavam (i pokušavam skužiti koji je dio prednji a koji zadnji) i stavljam na biciklin, resetiram ciklometar i usput vidim da sam s današnjih 10km od doma do starta ove godine ukupno na biciklu prošao 59km.
Nije loše jer je moglo biti samo tih 10km :-)
Još uvijek nisam bil ni siguran da li da idem na mali (375m+14km+2,5km) ili na veliki (750m+21km+5km) jer plivacka forma mi je bila još "bolja" od biciklističke: ako ne računam brčkanje s djecom u pličaku sveukupno sam ove godine preplivao 2 x 300m i to u zadnjih 5 dana.
Malo čudno s obzirom da sam do sad na moru bio oko 20 dana ali nakon ovih par godina počel sam se ponašati kak pravi dalmatinac :-)
Pred sam start sam odlučil da budem probal završiti pravi veliki triatlon ako ne bude nekih prevelikih poteškoća.
Očekival nisam ništ jer iz gore navedenih podataka bilo je jasno da nisam napravil "Yasso test" za plivanje i bicikl pa da znam kaj mogu očekivati.
Kad je krenulo plivanje odmah sam spazil da sam među zadnjima usprkos velikom trudu koji ulažem. Nakon prvog kruga postalo je sve teže (malo čudno :-) ) i jedva sam se nekak dovukao do cilja. Vrijeme nisam znal, ali sam slutil da nije baš reprezentativno. Pred kraj su me čak počeli loviti grčevi u listovima.
Nakon plivanja brzo bosonogi trk stotinjak metara do bicikla i opremanje za biciklizam. Tu sam isto izgubil puno vremena jer nisam mogao (tj. znao) staviti i zakopčati kacigu, a najveći mi je problem bilo obuvanje čarapa i patika. Naime to sam pokušavao stojeći na jednoj nogi ali čim sam podigao onu drugu počeo sam padati. Nakon nekoliko pokušaja na kraju sam morao sjesti da se obujem :-)
Nadal sam se da budem uspio držati tempo 28-30 km/km. Čul sam (i na nekom blogu čital) da je dobro voziti u grupi jer je puno lakše ali kaj da ja napravim kad su mi najbliži ispred mene barem 400m.
Eventualno da stanem i da stopiram nekoga :-)
Ipak sam odlučil krenuti a ne stopirati i "nagaril" sam na 31km/h i na nekim dijelovima čak i brže. Usput sam s čežnjom gledal kak ljudi ispijaju tekućinu iz bidona na biciklu, a ja naravno nisam imao to na umu, a ni vremena pa sam i dalje bil suhih usta i žedan.Vidio sam na okretima da se približavam Maji Lodeti i Pichleru koji su ispred mene i nakon 10km ih konačno stižem. Tad Maja otpada a ja i Pichler dogovorimo da idemo zajedno i držimo preko 30km/h. I tak smo vukli do kraja naizmjenično: ja 32-34 a on 28-30 km/h.
Uglavnom sam tih 21km provozio u prosjeku na 32km/h što me zaista ugodno iznenadilo. Još da nisam pola vozio sam i da sam imao "bolje društvo" valjda bi bilo i bolje.
I onda konačno dolazim na svoje: 5km trčanja !!! :-)
A prije trčanja konačno i VODA, VODA, VODA .... :-)
Svih 5 km trčanja nisam znao koji tempo trčim jer naravno nisam imal sat na ruci, a noge su bile rasklimane i teške (nešto ko zadnji kilometri na maratonu)tak da nikako nisam mogao po osjećaju znati koliko sam brz.
No bil sam dovoljno brz da preteknem nekoliko trkača i na kraju završim taj triatlon u vremenu 1:23:49, odnosno kao 20. (od 30) u muškoj konkurenciji.
Nakon završetka samo sam uspio iz "sudačkih papira" izračunati da sam trčao 5km malo ispod 21 min, a poslije objavljeni rezultati su pokazali slijedeće:
PLIVANJE 750m - 20:20
BICIKL 21km sa tranzicijama - 42:44
TRČANJE 5km - 20:45

I kaj sad ?
Tam na početku sam zaboravil napisati da sam razmišljajući o tom triatlonu zapravo pokušaval naći neku promjenu koja bi mi razbila monotoniju trkačkih treninga na kojima sam više nego vrijedan.
Zato sam imal u glavi da bi mogel ići na taj gore opisani triatlon, pa 28.07. kad se opet vratim na još jedno kolo te lige i onda za 4 dana (01.08.) na "pravi" Međimurski triatlon u Prelogu.
Sam triatlon me nije "zapalil" kak neke trkače koji su postali triatlonci (čak su počeli osvajati medalje na prvenstvu HR, ali ozbiljno .... :-) ) ali me sad najviše interesira koliko bum uspio napredovati u ova 2 tjedna. Sad znam početne postavke pa mogu odrediti i nekakva nadanja.
Pa se zato nadam da bum...
- plivanje: brži za 2-3minute čisto zbog toga jer budem malo više plival po moru
- bicikl: brži 2-3min iz tehničko taktičkih razloga (stavil bum tanke gume i tražil brže društvo)
- tranzicije,priprema i logistika: brži 1 minutu jer sad ipak nekaj znam
- trčanje: brži 1 minutu (sad sam imal još rezerve ali nije bilo potrebe da se baš "ubijem")
Suma sumarum (tj. nada nadarum): da završim jedan od ta dva preostala triatlona barem za 5 minut brže nego ovaj prvi.
A trčanje...
Dizanje prije 6, start u 6:20, ovaj tjedan bude 90+ i dužina 30km

I to je to...

Podvodne pripreme

Sutra počinje podvodni dio priprema za Ljubljanski maraton.
RONJENJENJENJENJE...... !!!!!!!! :-)))))))
Visinske pripreme na 2000m su bile korisne a vidjećemo koliko će pomoći ove na -50m :-)
Škola je završila i preselili smo se u rezervni dom na jugu tak da se mijenja ritam života i treninga.

Nakon Plitvičkog maratona doživio sam prilično motivacijsko pražnjenje i odlučio sam da slijedećih 5-6 tjedana treniram bez ikakvog plana i programa.
Važno mi je da u tom razdoblju napravim par dužina od 25 do 30km a sve ostalo kak bu mi se dalo. A znam da bu mi se dalo i da ne budem "fušal".
Ali jednostavno mi je postalo psihički naporno držati se određenog plana i redosljeda treninga. Ovak budem trčal više kad bu mi se dalo, manje ili ništa kad mi se ne bu dalo. Sve to budem nadopunjaval s biciklom kojeg konačno mislim početi koristiti i ronjenjem koje je jako korisno za jačanje kvadricepsa.
Jedino me "strah" da ovakav raspored ne uzrokuje povećaje težine s kojom ionako ne stojim najbolje s obzirom na kenijsko-etiopske standarde.
Naime nekako sam se uspio s prošlogodišnjih 79kg pomaknuti na 76-77 nakon zimskih priprema ali tu je stalo i ne ide više dolje.
A na mojih 180cm bilo bi ipak bolje i lakše da to bude manje od 75kg.
Zato ću poslušati savjet da malo ubacim i bicikliranje u svrhu trenutnog zadržavanja težine, a poslije i kao pomoć za odbacivanje još tih 2-3kg.
A s obzirom da je voda tu odmah pored mene mogao bih i malo pojačati plivanje :-)
I neko bi mogao pomisliti da se spremam za neki triatlon...
Ali ne znam zašto međutim taj sport me za sada uopće ne privlači iako je postalo megapopularno da trkači prelaze u triatlonce ;-)

Plitvički raj i pakao

Naslov nema veze s tekstom ali dobro zvuči. Niti je bilo bajno za raj ni pakleno :)
Pripreme za maraton zadnjih dana su se odvijale u dva smjera: saniranje zaštopanog nosa i tapering. A sve blize su bile i zadnje 2 kritične noći prije maratona :-)
Na kraju je nos bio "saniran" a spavanje je bilo isprekidanih 5+4 sati što je ipak puno bolje nego 1+2 prije Trevisa.
Na utrku smo krenuli u 5:15 ujutro i nešto prije 8 stigli na mjesto sreće.
Vremenska prognoza u petak je bila idealna za trku ali stvarna vremenska situacija i nije bila baš takva jer je već u 8 sati kad smo stigli bilo 14-15 stupnjeva bez oblaka na nebu. A veliku sparinu su ionako prognozirali i tu nisu promašili.
Plan za utrku sam odavno posložio: 4:15-4:20 po ravnom i nizbrdice, uzbrdice koliko se da a da ne bude prenaporno i to bi trebalo ispasti nekih 3:10-3:12 po mojoj procjeni.
Start je trebao biti u 9:30 ali je pomaknut na 9:45 pa smo se svi ohladili čekajući u masi a neki su to iskoristili za posjete obližnjem grmlju prije starta. I onda iznenada pucanj u 9:40 tako da su neki startali iz niskog starta a neki su držali još "štafetu" u ruci :-)
Ovog puta uzeo sam i traku za puls da imam malo veću kontrolu nad sobom.
Prva dugačka nizbrdica po planu i nakon toga prvi uspon od 4 km. Taman smo bili izloženi suncu koje je nemilosrdno peklo tako da su se počele nazirati prve pukotine u mom planu jer sam trčao na lakšim uzbrdicama sporije a na visem pulsu nego u Jaski.
Međutim nije mi bilo tesko pa nisam želio mijenjati plan u hodu, tj. u trku.
Od samog starta kontrolirao sam ciklus udah-izdah jer znam da dok je to na svakih 9-10 koraka onda nisam ušao u crvenu zonu.
Uglavnom prolazi su bili u okviru plana i dosao sam na 21.km u vremenu 1:39:48 a planirao sam 1:40. Dakle samo 12 sekundi prebrzo !
Inače sam do 17.km trčao u nekom društvu i tad je zadnji pratitelj odustao i nastavio sam sam. Nakon pola počinju nizbrdice i sve do 27.km držim planirani tempo 4:15-4:20/km i to trčeći potpuno sam kroz one šumske zavojite puteve. Da nije bilo jedne okrijepne stanice između i km oznaka posumnjao bih da sam zalutao. Tu sam razmišljao o tome koliko je bilo lakse u Trevisu kad trči puno trkača i uvijek nađeš neku grupu s kojom trčiš. Ali kaj je tu je...
Dakle na ulasku u dvosmjernu ulicu ponovo sam ugledao trkače i u tom trenutku je bilo još sve u granicama najoptimističnijeg plana (3:10) iako sam već od 7. km sumnjao da se može ostvariti. Ali kao što sam rekao nisam se htio postaviti previše oprezno jer sam znao da sam ipak dobro pripremljen i da ne može doći do nekog dramatičnog pada ili čak raspada. Tad slijedi neugodno iznenađenje na koje se nisam spremio. Nisam znao da je prvi smjer te dvosmjerne ulice zapravo konstantna uzbrdica i ta 3km sam išao oko 4:50/km. No nisam očajavao jer je matematika pokazivala da sam sad na donjoj granici najoptimističnijeg plana (3:12). Na tom dijelu sunce je ponovo pržilo (pre)jako i mnogi su već počeli pucati tako da sam počeo i prestizati neke. Nadao sam se da ću zadnjih 12 km koji su uglavnom ravno i nizbrdica držati prosjek 4:15/km ali nada je uskoro splasnula. Prvi padajući km (31-32) prolazim za 4:30. Mislim si (a znao sam da si lažem) to je vjerojatno zbog promjene ritma nakon uspona.
Ali i slijedeći isto 4:30 i odlučim da nadolazeći probam dati sve od sebe da uhvatim ritam 4:15. I čini mi se da ubrzavam ali prolaz 4:35 !!!
I sve to uz činjenicu da mi je puls 160-165 i dišem i dalje lagano ali jednostavno ne mogu noge brze okretati. Čak sam iznenađen time da nemam poteškoće s mišićima, nista ne boli ili zateže ali jednostavno ne ide brže.
Valjda umor...
I dalje tu i tamo preteknem nekog trkača (mene nije niko prošao negdje od 7-8km), držim tempo oko 4:40 i trudim se da ne padnem dodatno ili ne daj bože lupim u neki zid. Naravno i dalje računam gdje sam s konačnim vremenom i vidim da bih mogao ispod 3:15 ako malo podignem zadnja 2 km. Međutim i dalje ne mogu brže i onda na nakon 41.km iznenađenje - uspon, uspon,uspon....
Sad gledam na profilu staze da je tako i označeno ali ja sam memorirao da je to samo nekih 500m prije kraja. Tempo je zbog uzbrdice dodatno pao ali pred samim ciljem ugledao sam dva trkača kako hodaju i odlučio sam ih pokušati sustići. U tome sam i uspio tako da sam tih zadnjih 1200m uspona prošao za 6:10 što je sasvim pristojno :-)
Na kraju nemam razloga biti nezadovoljan, a sretan sam što mi se ostvario san od prije 2 godine kad sam počinjao trčati i na Plitvicama istrčao 16km.
Tad sam gledao maratonce kako ulaze iscrpljeni u cilj i poželio da i ja jednom dođem u cilj s te druge, donje strane.
Jedino što me malo neugodno iznenadilo je činjenica da mi noge još uvijek nisu spremne za maraton kakav bih želio. Nadao sam se da nije tako ali opet se pokazalo da su za maraton presudni kilometri u nogama.
I u mom slučaju ne broj km od ovog mjeseca ili ove godine nego sveukupno do sada.
Naime ja sam u svojoj kratkoj trkačkoj karijeri ukupno istrčao nekih 6000km a to je definitivno premalo da se mišići "trkački" razviju da mogu primati dovoljno energije koje od mog srca mogu dobiti.
Iskustva i istraživanja govore da taj proces traje oko 5 godina da se dođe do maksimuma, ali ja sam se nadao da sam već bar na 99% ali očito nisam :-)
Neki trkači mi savjetuju da podignem značajno svoju tjednu i mjesečnu kilometražu ali ja se s time ne slažem jer to dramatično povećava rizik od povrede, a ja sam jednu tešku prošao i sretan sam što evo već 15 mjeseci trčim bez ikakve ozbiljnije povrede.
A valjda ću trčati još 3-4 godine da dođem do tog nekog maksimuma pa da i taj "pakleni" Plitvički maraton završim po planu... ispod 3:10 !

Plitvice 3:16:40

Zadovoljan ? DA
Prezadovoljan ? NE
Sretan ? JAKO
Bilo tesko ? NE PITAJ
Opet ? NARAVNO !!

Izvjestaj kad se slegnu dojmovi.

Josh jen dan i 5 km do 400km

...ili da prevedem: sutra (31.05.) moram otrčati još 5km i po prvi puta u svojoj trkačkoj povijesti ću prijeći granicu od istrčanih 400km u jednom mjesecu.
Nije baš neki rekord ali veseli :-)
U vremenu od posljednjeg pisanja desio se i jedan veliki sportski događaj u mojoj obitelji: PRVA POBJEDA NA UTRCI !! :-)
ali nisam pobijedio ja nego supruga na cross ligi u ženskoj konkurenciji u utrci na 2km. Eto... badava mi toliki treninzi kad je ona prije mene pobijedila :-)
Ali ja se ne predajem.
Nisam uspio pobijediti u Jaski ali mozda uspijem na Plitvicama :-))))))

A kako nisam uspio pobijediti u Jaski ?
Jednostavno nedostajalo mi je dobrih 15 minuta :-)
Šalu na stranu... utrku u Jaski sam "odradio" u granicama plana, tj. prvi dio po planu a drugi malo brže nego sam planirao.
Do 10.km su većim dijelom uzbrdice i testirao sam svoje sposobnosti za Plitvičke uspone. Tih prvih 10km sam prešao za 48:30 pri čemu mi je bio osnovni cilj bio da se ne približim AP i to sam u potpunosti uspio.
Nakon tog 10.km pa sve do kraja su uglavnom nizbrdice pa me to povuklo na veći broj okretaja tak da sam tih 11,1 km prošao za 43:15 (3:54/km), pretekao 23 trkača i završio u vremenu 1:31:45.
Uglavnom više nego zadovoljan razvojem utrke i "podacima" koje sam izvukao iz utrke.
Ali nakon te utrke nije baš krenulo sve po planu. Naime u srijedu sam počeo teško gutati i dan poslije dijagnoza je bila upala grla.
I evo već 4. dan pijem antibiotike, a nakon otežanog gutanja počeo sam i jako kašljati, pa imam začepljen nos....
Srećom u tijeku je finiš priprema za maraton pa su na meniju uglavnom lagani treninzi koje sam ipak sve uspio obaviti. Vjerujem da će se za koji dan zdravstvena situacija potpuno popraviti tak da na startu maratona ne budem o tome morao misliti nimalo.

Dužina s utrkom

Ovu posljednju dužinu planirao sam još prošli petak pa zbog obaveza nisam stigao.
Pa je u subotu i nedjelju padala kiša.
Pa ponovo u ponedjeljak i utorak nisam mogao.
Pa... je danas bio idealan dan da riješim ta 3 sata trčanja a spojio sam s utrkom na jedan sat na kraju tog treninga.
Prvo sam 11km išao u tempu 5:15/km, pa 12km u tempu 5:00/km i nakon toga utrka.
Za sat vremena sam uspio istrčati 14170 metara s prilično ujednačenim tempom oko 4:15/km tako da sam danas imao "trening 2 u 1" - i dužinu i tempo trening :-)
Prilično sam zadovoljan kako je to sve danas izgledalo. Prva 2 sata u laksem tempu sam istrčao s priličnom lakoćom a i ovaj tempo na kraju nije bio loš.
Nije da je bilo lako ali čini mi se da sam to "odradio" lakse nego npr. tempo treninge od 10km prošle godine ujesen u tom istom tempu ali sa 20km manje prije starta tempa. Ili otprilike s istim naporom kao na "tempićima" prije Trevisa
Sa rastrčavanjem na kraju sam sveukupno istrčao 38,5km za 3:08h.
Od sutra počinje tapering za Plitvički maraton, a nedjeljni polumaraton u Jaski poslužiće mi djelomično kao test trening, a u drugom dijelu kao tempo trening.
Na početnih 7-8 km uzbrdica pokušaću vidjeti koliki mi je puls na kojim brzinama uzbrdo kako bih mogao otprilike u glavi postaviti "taktiku" i prolaze na plitvičkom prvom dijelu u kojem su ona dva najteža i najduža uspona.

D statistiks i slichno

Prošlo je dosta vremena od zadnjeg tipkanja al ništ dramatično se nije desilo.
Osim kaj sam tjedan dana bio polupovrijeđen (list desne pa lijeve noge) i kaj sam prisilno moral mijenjati plan utrka jer je utrka u Krašiću otkazana.
Tj. iz "tehničkih razloga" (ma šta to značilo) termin je premješten na 02.10.2010., dakle 7 dana prije ZG maratona. S obzirom da je to uz Plitvički maraton "najvažnija" i najposjećeniji trkački skup u državi ne znam ko bu tak lud da tjedan dana prije trči 24km po brdima. No... bumo vidli.
Uglavnom meni je propala trening utrka za Plitvice pa sam s manjim društvom u nedjelju napravio zamjenski trening od oko 25km od Varaždina do VŽ toplica i natrag.
Međutim u međuvremenu je "upala" jedna druga utrka u kalendar a to je utrka na 1 sat koja se trči u sklopu Ultra lige. Prvotno je bila zamišljena pred Plitvice ali su dečki koji organiziraju poslušali glas naroda i zamjenom termina premjestili ju na 2 tjedna ranije 19.05.
Budući da nakon današnjeg dana odmora slijedi zadnji naporni (mozda i najnaporniji do sada) trening tjedan sa dužinom od 3:10 sati (37-38km) možda i neću biti najspremniji za neka velika ostvarenja na toj utrci. Ali ko da je to bitno ?!

Da se vratim na temu iz naslova...
Ove godine po mjesecima sam pretrčao:
SIJEČANJ - 386km
VELJAČA - 345km
OŽUJAK - 280km
TRAVANJ - 330km

S obzirom da nemam puno trkačkog staža mislim da su to količine koje su primjerene toj činjenici. Jedan od važnijh ciljeva ove godine je i to da i ovu godinu kao i prošlu završim bez ozbiljnije povrede. Na taj način bi kontinuitet trčanja "omogućio" da slijedeće zime podignem kilometražu za 15-20% bez nekih negativnih posljedica. No to je još daleko...

Prelazak na brda

Nakon kratkog odmora od riječkog polumaratona konačno sam ovaj tjedan pokrenuo projekt Plitvice, a danas ja "pala" i ona davno planirana prva dužina.
Trening sam napravio po terenu koji ima i nekoliko uspona i to sam odvrtio nekoliko krugova.
Sveukupno je ispalo 31,5km za 2:40 sa 6km uspona (popeo sam se ukupno oko 400m) i isto toliko spusta. S obzirom na konfiguraciju plitvičkog maratona takvi brdski treninzi su trenutno na glavnom meniju tako da je slijedeću nedjelju opet ovakav trening dužine, pa utrka Krašić, pa opet dužina, pa Jaska i zadnja dužina.
Prošlotjedni neočekivano dobar rezultat u Rijeci mi je malo podigao motivaciju za trening ali nekako mi se ne utrkuje baš previše. Kao da više zadovoljstva pronalazim u trenizima, čak i teškima, nego utrkama.
I baš me zanima da li ću se u Krašiću i Jaski uspjeti ponašati disciplinirano i istrčati ih kao pripremu za maraton, dakle oko 15-20 sekundi sporije po km od trenutnih pm sposobnosti.
Danas sam gledao Londonski maraton i razmišljao o tim crncima koji trče s takvom lakoćom.
Razmišljam... za njih je istrčati maraton od 3 sata otprilike kao meni za 4 sata. A bez lažne skromnosti za 4 sata bih ja istrčao maraton s velikom lakoćom, što znači da bi oni isto tako odradili maraton za 3 sata.
A mi obično smrtnici se mučimo, treniramo puno i sanjamo rezultat ispod 3 sata.
I onda još vrhunac svega u cilj ulazi neka Kenijka za 2:38 a trči kao robot, noge ima neviđeni X a gazi stopalima po vanjskom dijelu stopala !!
Da dobro sam napisao i znam da je to tesko zamisliti ali bas je tak bilo.
To je bilo užasno za gledati a završi u takvom vremenu ??
Ko zna zna, odnosno ko može, može...
Zato kad se uspoređuješ s njima i sličnima isto ti ga dođe da li je maraton 2:58 ili 3:44.
Jeeee... ali ako se uspoređuješ s susedom Štefom onda nije isto :-)

King Pong ponovo prelazi u vodstvo - pm: 1:21:53

Za one koji ne znaju značenje naslova neka ga zanemare a oni koji znaju o čemu se radi znaju i da se radi o šali :-)
Tj. nije šala da sam danas u Rijeci istrčao polumaraton u vremenu 1:21:53 !!
S time sam ispunio sve svoje polumaratonske planove ne samo za ovu nego i za slijedeću godinu. Naime stvarno sam mislio, tj. imao nadu da ću ove godine pm spustiti ispod 1:25, pa slijedeće 1:23 a tek 2012. ispod 1:22.
Naravno uz uvjet da se ne zarazim nekom ozbiljnijom povredom :-)
Ali kaj se može, treba stvari prihvatiti takvima kakve jesu :)
Priprema za utrku nije bila baš idealna, plus dizanje u 5:15 i vožnja od VŽ do Rijeke 2 sata. Izgleda da mi je suđeno da budem vozač-maratonac.
Vremenska prognoza je bila dobra sve do 2 dana pred utrku i onda dan prije veliki preobrat i najava kiše i jakog vjetra. I za vrijeme vožnje smo dobili informaciju da u Rijeci kiša lije i jedino što mi je preostalo je da preostale članove "posade" uvjeravam da će prestati pred sam start utrke :-)
Ne znam kako i zašto :-) ali prevario sam se u prognozi i kiša je stala čim smo mi dosli u Rijeku i na kraju su vremenski uvjeti bili gotovo idelni.
Plan mi je bio da pokušam napasti 1:24 i u prvom dijelu koji je u ukupnom zbiru uzbrdo sam imao taj prolaz, ali odmah nakon okreta sam malo pojačao, pa još malo, pa još malo tako da sam između 17. i 20.km na blagoj nizbrzdici jurio 3:30-3:35/km i na kraju ušao u cilj u vremenu 1:21:53.
Inače ako neko ovo čita i planira trčati riječki polumaraton neka zna da je prvih 20km kraće u prosjeku za 15m/km ali zato nakon oznake za 20. km nema još 1100m nego 1400m do cilja. Ja sam bio upozoren na to i kad sam u startu shvatio da mi je do oznake za 20km trebalo od starta 5:45min bilo je jasno da se nista nije promijenilo od lani i da svaki km (tj. 985m) treba istrčati 5 sekundi brže od plana.
Inače bih završio kao mnogi koji su imali tempo za ciljano vrijeme sve do 20. kilometra a na kraju su zavrsili minutu ili više preko plana.

Sinjska alka

Alkar Pongračić - U NIŠTA !!!!
Ali doslovno u punom smislu te riječi.
Jutros sam iz mjesta spavanja s familijom umjesto 70km južnije (Sinj) krenuo 460km sjevernije (VŽ).
U prijevodu u zadnji čas sam odlučio odustati od polumaratona u Sinju.
Najveći razlog za to su bili jako loši vremenski uvjeti (kiša,hladnoća, hladan vjetar) pa sam procijenio da trčanje u takvim uvjetima može biti prilično "opasno" po moje načeto zdravlje, pogotovo križa i bubrege.
A pošto manje više svi trčimo zbog zdravlja, onda bi bilo suludo to uništavati trčanjem.
To barem važi za mene, starca koji ima 2 bolesti i povrede više od Jeremije :)
Možda bih i stao na startnu liniju da slijedeći vikend nije polumaraton u Rijeci, ali kako sam s suprugom na brzinu napravio preraspored aktivnosti za slijedeći vikend u korist RI pm nije bilo razloga za smrzavanje.
No to ne znači da sutra ne počinje operacija Plitvice: ako vremenski uvjeti dozvole mora pasti prva dužina od 30km.

5km na stazi - 18:11

Jučer sam trčao prvu utrku na atletskoj stazi.
Naime 3. kolo Ultra lige Drava bila je utrka na 5 km na atletskoj stazi što je zainteresiralo dosta trkača tako da nas se okupilo 40-ak (moralo se trčati u 3 grupe) što je vjerojatno rekord svih dosadašnjih utrka na toj ligi.
Ostvario sam vrijeme (18:11) koje je otprilike u skladu s prošlotjednim rekordom na cross ligi na 5600m (20:33) a što je potvdilo da moje sumnje u slučajnost tog rezultata nisu bile opravdane :-)
Ovog vikenda idem na svoj 9. polumaraton u Sinj i plan je da pokušam ostvariti najbolje moguće vrijeme, dakle da isključim bilo kakvo kalkuliranje.
E sad koliko će to ispasti ? ...bumo vidli, ali se ne opterećujem previše.
Sa ulaskom u cilj sinjskog polumaratona započinje "Operacija Plitvice"
Od tog trenutka svi moji treninzi i utrke biće usmjereni prema plitvičkom maratonu.
U tih preostalih 8 tjedana trebalo bi napraviti 3-4 dužine 30-35km, nekoliko treninga po uzbrdicama, možda koji odlazak na Ivančicu pogotovo što u dosadašnjem dijelu priprema nisam uopće radio brdske treninge jer je procijena bila da ću puno više koristi imati od gomilanja laganih km nego od jačanja mišića.
Ako bude sve po planu u tom razdoblju ću ići i na "brdski" polumaraton u Jasku i brdski "ultrapolumaraton" u Krašić, ali ne utrkivati se s vremenom i protivnicima nego ću ih pokušati istrčati u nekom planiranom tempu plitvičkog maratona.
A pošto sam od HR polumaratona za sada upoznao jedino staze u Varaždinu (x2),Splitu,Vrbovcu i Tuhelju svakako imam i turističkih razloga da posjećujem barem obliznje polumaratone. A i lakse je trčati u društvu nego sam.
Eventualnu pomutnju u gore spomenuti plan mogao bi donijeti odlazak na Riječki polumaraton, ali za sada su male mogućnosti no još uvijek nije 100% odbačena varijanta.
Najbitnije je da se trči...znači nema povreda ;)

Vidoviti M.

Jučer sam trčao na cross ligi Drava (2.kolo) tradicionalnih 5600m i poboljšao svoj prošlogodišnji rekord za 44 sekunde : 20:33 (21:17)
To ne znači da sam od prošle godine baš toliko napredovao jer je taj prošlogodišnji rezultat postignut prije jesenske najbolje forme, a zbog raznoraznih okolnosti u trenucima najbolje forme nisam nijednom otrčao punim gasom.
Prije jučerašnjeg nastupa nadao sam se i zadovoljio bi me reultat ispod 21. minute ali sam za svaki slučaj kontaktirao poznatog prognozera trkačkih rezultata "Vidovitog M." koji mi je pogledom u svoju "čarobnu kuglu" predvidio rezultat 20:29 :-)
I umalo da nisam taj rezultat i ostvario tako da sam ostao zapanjen vidovitošću spomenutog gospodina :-)
A kakvih sve teških i intrigantnih upita on ima možete provjeriti na njegovom blogu a ovdje ću (bez njegove dozvole) iskopirati jedan zanimljiv upit i isto tako interesantan i stručan odgovor:

UPIT:
"zovem se mario .44 godine,183 cm,96kg(108 imao prije 8 mjeseci).Nekada davno trčao kroseve i400 metara(16 godina 52.3).uzadnjih nekoliko godina planinarenje iteretana(nemam velike masnoće ).Uzadnjih osam mjeseci bacilo me u trčanje pa sam odlučio istrčati u sinju polumaraton.Na daljinskom treningu dogurao sam do 21 kg (prije 10 dana).Na brzinskom treningu 5km istrčem za 23m i 20 sek.10km istrčem za 52min(ima još rezerve).Evo podataka iz teretane.18 zgibova široki hvat,mrtvo vučenje 190 kg,benč 160kg s mostom.molio bi vašu stručnu procjenu rezultata u sinju(na osnovu ovih fizičkih parametara)Ja imam svoje mišljenje osvojim mogućnostima ali bi volio čuti vaše.Unaprijed hvala.

ODGOVOR VIDOVITOG M.
"Ne bavim se procjenama rezultata, ali ti mogu dati savjet kako trčati u Sinju. Budući da ti je to prvi polumaraton, svakako kreni malo opreznije. A to znači ni slučajno brže od 5:30/km sve dok ne prođeš Otok, na uzbrdicama i sporije. Ako tada vidiš da si dobar i da te noge slušaju onda možeš početi malo ubrzavati. A po ovim podacima iz teretane možeš slobodno zadnjih 100m proći na rukama."

Eto iz predikcije mog jucerasnjeg rezultata kao i ovog izuzetno stručnog i nadasve nadahnutog odgovora možete se uvjeriti u izuzetne nadnaravne sposobnosti spomenutog gospodina. A uostalom u prilog njegove nadnaravnosti ide i činjenica što maraton može istrčati (bez hodanja na rukama) za nešto malo više od 2 i pol sata.

Zato ako imate bilo kakvih želja za gatanjem rezultata (ili ne daj bože povreda) slobodno se obratite Vidovitom M. :-)

Maratonci trče prvi krug...

... ako nisu povrijeđeni.
Inspiracija za temu je početak sezone dužih utrka a to je vrijeme koje nosi i puno bolnih razočarenja.
Dobro... s obzirom na način kako se neki spreme i trče gotovo svaki svoj maraton za njih bi se moglo reći da doživljavaju "bolno ushićenje" :-)
S obzirom da je iza mene tek godina ozbiljnog trčanja (ako se to moze tako nazvati) možda i nisam kvalificiran da govorim o ovoj temi ali smatram da sam problematiku proučio poprilično, a iz razgovora s mnogim maratoncima i vraćanjem u svoje prvomaratonske ideje mislim da sam nekako sastavio psihološki profil "maratonca početnika". Pod tim nazivom ne smatram samo one koji trče svoj prvi maraton nego i one koji trče i svoj XX. maraton ali i dalje padaju na svakom "ispitu" tako da svaki puta iznova dozivljavaju gore spomenuto "bolno ushićenje".
Inače je Saša Antić u svom legendarnom "romanu" pod nazivom "Fajter" opisao i analizirao psiholoski profil jednog klasičnog maratonca tako da je ovo za sve koji su to čitali tek light verzija :-)
Prva pogreska s kojom početnici kreću u operaciju "MPM" (moj prvi maraton) je da traže najkraći mogući put da se "ozbiljno" spreme i naprave čudo od rezultata u tom "MPM"-u. To čudo od rezultata može biti u rasponu od 3 do 4 sata, nebitno, ali sasvim sigurno daleko od od njihovih realnih mogućnosti u tom trenutku.
Nakon toga počinju matematičke analize, preračunavanja kojekakvih race prediktora, pri čemu ako rezultat baš ne odgovara, onda je najbolje potražiti neku drugu tablicu u kojoj će vrijeme ispasti bolje.
Isto tako ako na internetu postoji program "Maraton 3:10 za 12 tjedana" onda sigurno onaj drugi "Maraton 3:30 za 18 tjedana" nije ništa drugo nego varanje nedužnog maratonca. Jer ako u jednom dućanu možeš kupiti čokoladu "Milka 100g" za 3,10 Kn onda ju sigurno nećeš kupiti u onom pokraj za 3,30Kn.
To je barem jasno !
Usput se pročita malo literature u kojoj se također zamijećuju rečenice u kojima ima nešto sto MPM-cu ide na ruku, ali kad se naiđe na neka upozorenja ili u u tom trenutku za čitača negativne činjenice, onda se to preskače ili ne zamijećuje.
S obzirom da treninzi idu bez problema MPM-ac se počinje osjećati i sam sebe doživljavati kao Supermana:
" ak idem na treningu dužinu od 18km bez problema, ne vidim razlog zasto ne bi i još 24 mogao tako"
"zasto da povećavam samo 10% tjedno kad sam očito trkački superman, izgleda da moji mišići nisu kao kod ostalih nego u najmanju ruku od inox-a"
"ako sam na prošlotjednom polumaratonu uspio ići 1:40 ne vidim razlog da na maratonu ne idem 3:40, a ako napravim još jednu dužinu od 29 km možda i 3:30"
"prije 2 tjedna "dobio" sam na polumaratonu Štefa koji je lani maraton trčao 3:15, pa je valjda i svakom neupućenom jasno da ja za 2 tjedna na MPM-u bez problema mogu 3:12"
Vrijeme svečanog trenutka se bliži... i....

a) odjednom nešto zaboli, šok, nevjerica, proklinjanje zle sudbine....
ali ipak prevlada razum, tj. prisjećanje na zaključak da sam ja superman sa čeličnim mišićima i da kod takvih povrede ne postoje. Dakle trčim i dalje dok se "čelična vlakna" sama ne izravnaju.
REZULTAT: operacija MPM se odgađa, bol se boluje nekoliko mjeseci a kod (manjeg) dijela MPM-ovaca dolazi do otriježnjenja i realnog sagledavanja na buduće pokušaje

b)sve je spremno, sva matematika ukazuje da rezultat 3:XX mora pasti samo je pitanje da li krenuti s najbržima pa poslije malo pasti u tempu (to se ionako mora) ili s onima "ravnima sebi" s obzirom na rezultat koji svakako "pada". Utrka kreće, sat se okreće, noge lete, lupaju pete, kilometri se okreću...
Na pola maratona osjećaj da malo postaje teže...ma to je samo psihološki moment nakon polumaratona...sad još samo jedan polumaraton
Kilometri postaju sve duži, proklinje se sunce,vjetar,vlaga,patike,voda... što se baš sada trebalo pojaviti a sve je išlo po planu.
NA 30.km tempo pada do bola, oči počinju kolutati, noge ?? izgleda da mi je neko prikačio kugle za njih, samo da provjerim...
Ne mogu vjerovati, sve je bilo idealno posloženo i sranje...kaj sad
Do kraja manje (više) hodanje- više (manje) trčanje i iščekivanje cilja kao kapi vode u pustinji.
REZULTAT: 20% trkača doživi prosvjetljenje nakon nekog vremena po ulasku u cilj, nekih 30% njih to doživi nakon nekog od slijedećih ponavljanja, a nažalost (najmanje) 50% njih postaju kronični ponavljači.
I jedva čekaju slijedeću borbu jer jednom i njima mora uspjeti...
... jer i ćorava kokoš pogodi zrno.
Međutim maraton nije ni zrno, ni čista matematika, ni ....
Nakon ovakvih ili onakvih priprema...
....maraton je spoj realnog razmišljanja i očekivanja, samodiscipline i jake volje.
JAKU VOLJU svaki maratonac ima a ovo prethodno većina nema ili namjerno skriva.

Ma nema veze... i jedan gledaoc na košarkaškoj utakmici je svezanih očiju pogodio koš sa centra igrališta a nije prije toga trenirao baš ništa...
Zato...3:XX mora pasti !!

Prvi Trčidan

Kaj to znači ?
To znači da sam točno prije godinu dana (15.03.2009.) počeo sa nekim planskim i sustavnim treningom kojeg evo srećom nije prekinula nikakva povreda a rezultati su sasvim zadovoljavajući, tj. više nego odlični :-)
Posljednji dan prvogodišnjeg ciklusa bio je jučerašnji maraton u Trevisu.
U prijašnjem postu stavio sam samo službeni info o vremenima pa evo kak je to bilo...


Nakon svih dokazanih i nedokazanih povreda i bolesti izgleda da sam navukao još jednu bezopasnu - muški PMS.
U prijevodu: muski predmaratonski sindrom :-)
Kao što sam napisao na blogu u noći s petka na subotu uopće nisam
spavao ali sam za razliku od prvog PMS-a prije Zagreba (tad sam ludio
po kuci zbog toga sto ne mogu zaspati) bio smiren i miran u krevetu
tako da sam ipak dobio nesto odmora. Nakon dolaska u Treviso bio sam
siguran da cu zaspati bez problema jer sam bio umoran i pospan
beskrajno. Prije spavanja sam napravio i prisutnima izlozio plan: ako
se dobro naspavam idem po planu (3:03-3:06), ako se lose naspavam onda
idem s njima na 3:30 a ako opet e zaspim onda neću trčati. I naravno
... iako smo svi polegli već u 21:30 ja nisam zaspao do 1 iza ponoci. U mislima sam već odlučio da sutra ne trčim a na blog ću samo staviti poslikanu majicu s brojem i napisati naslov "In memoriam Treviso marathon 2010" :-)
Ali onda sam nekako ipak zaspao i probudio se u 3:45 jer je u apartmanu u mojoj sobi bio plinski bojler koji se svako malo palio radi grijanja a ionak je bilo prevruće. A to je netko od preostala 3 clana ekipe povisio termostat i
zaboravio smanjiti a ja to nisam znao. Uglavno do ustajanja u 6 sam se
vrtio i odmarao u krevetu. Nakon ustajanja upoznao sam supatnike (koji
uglavnom isto nisu spavali dobro) da ću ipak trčati ali s njima na rezultat 3:30. A zapravo me bilo ipak sramota vratiti se doma i reći da na
kraju ipak nisam trcao maraton. I onda je uslijedio presudni trenutak
kad je "poznati HR maratonac i još (ne)poznatiji trener" i član naše male ekipe Goran Murić oštrim tonom počeo gotovo vikati: "Ti si lud, trenirao si
odlično 5 mjeseci i sad zbog 2 dana nespavanja nećeš trčati kako
treba. Pa šta je 2 dana u odnosu na 5 mjeseci. To ništa ne znači,
možeš ti i moraš danas trčati kako treba".
Osjećao sam se ko moj sin Matija kad ja vičem na njega :-)
I mislim si... možda je ipak (samo) djelomično u pravu. I u sebi
mjenjam plan... reko ajde pokušaću hrabro na 3:10, tj. prolaz na 1:35
pa ako malo puknem biće mozda bolje nego u Zagrebu
Istina ujutro sam izmjerio puls očekujući da će biti kao prije Zagreba
preko 60, ali bio je prihvatljivih 42 (inače normalno oko 35) pa je to davalo neku nadu da ima spasa za mene :-)
Pred start s Murićem smo se prisjetili "trkackog zakona" kolege maratonca Saše Antića koji glasi:" ako maraton trčiš u ravnomjernom ujednačenom tempu prva trecina se cini kao trening duzine, druga tempo a treca intervali.
I to mi je bilo na pameti od samog početka pa sve do 35. km.
Nakon starta osjetio sam da su mi noge ipak lagane i sva prva 3 km sam
isao po 4:25 i vidio da je to tempo koji mi baš paše i da bi,
sukladno "drugom Sašinom teoremu" , to mogao biti tempo koji ću uspjeti držati do kraja. Puls je bio nakon 3 km oko 150, dakle kakav je bio na treningu tempa ali na 10 sec većoj brzini. Brzo racunam i razmisljam da bi to bas mogla biti ta razlika u umoru i da bih to mogao držati do kraja. I drzao sam tih "oko 4:25/km" kilometrima. Tu i tamo uhvatio skupinu ispred sebe, pa ih prosao pa drugu... Na 15km puls oko 155, osjećaj gotovo isti ko na početku.
Ali sad počinje tempo... :-)
Na 17km izlazim s jednim Slovencem (Mitja Štern) iz jedne grupe, "upoznamo se" i zajedno smo nastavili do 36. km kad je on malo ubrzao. Za to vrijeme smo puno i pričali, motivirali se i radili baš timski. Malo je vukao on, pa ja, pa...
Uglavnom ta druga trećina nije donijela neke bitne promjene osim sto
sam od 18. km počeo osjećati lagano zatezanje u zadnjim ložama.
Kilometri su mi kao i do tada nevjerojatno brzo dolazili i prolazili (cak ni na treningu nikad nisam imao takav osjecaj).
30. kilometar - počinju intervali :-)
Na 30km sam imao prolaz 2:13 i opet racunam: ako sad do kraja idem 5:00/km onda ću završiti na 3:13 što je već zadovoljavajuće s obzirom na sve.
I prolaskom svakog slijedećeg km na 4:20-4:25 skidam po pola minute od tih 3:13 :-) Puls i dalje debelo ispod AP, ciklus udisaj i izdisaj i dalje traje 10 koraka ko i na početku, sve upućuje na to da ne bi trebalo biti većih problema. Radim komparacije sa Zagrebom, prisjećam se na kojem mjestu sam tamo počeo osjećati poteškoće, uspoređujem i vidim da sam u extremno boljoj situaciji.
Dakle već sam na intervalima a ja se osjećam sasvim dobro. Možda tada
više ne ko na dužini ali ne teže nego "tempo trening".
Na 35. kilometru sam već imao rezultat "3:10 ako od sad pa do kraja
idem 5:00/km".
I tek nakon tog 35. kilometra odjednom prve teškoće. Odjednom zatezanje u ložama prestaje i počinjem osjećati kvadricepse. To žarenje se pojačava iznimnom brzinom i već nakon par stotina metara osjetim da su noge postale teške a kvadricepsi užareni do bola. MIslim da je taj kilometar bio negdje oko 4:40/km. Ali nisam uopće osjetio strah da bih mogao dramatično pasti do kraja u tempu jer je između ostalog puls i dalje bio tek oko 160. Rekao sam Mitji da ja ne želim ništa riskirati pa ću malo usporiti i on je onda malo pojačao i ostavio me samog... eh ti Slovenci :-) .
Međutim noge su se i dalje vrtjele bez problema na okretajima oko 4:30/km i ona težina nije više tako velikom progresijom rasla. Na par km prije kraja već je bilo jasno da ću bez problema završiti u tom tempu, sigurno sam mogao još i pojačati na prethodnih 4:25/km ali sam se bojao da time previše ne uništim noge pošto sam morao poslije još voziti auto kući više od 5 sati. Tak sam se odlučio za kompromis da s pojačavanjem žarenja i težine u kvadricepsima ipak malo popustim u tempu do zadnjeg km pa onda vidim kak do kraja. Tak sam negdje od 38-41. km imao prolaze oko 4:40/km da bih ipak zadnji km malo pojačao pošto se mnogo trkača ispred mene doslovno vuklo pa rekoh da ipak mozda malo popravim plasman :-)
U cilj sam ušao kao da sam završio dužinu sto se tiče disanja ali s ipak puno, puno težim nogama.
I odmah uspoređujem sa Zagrebom gdje sam odmah morao sjesti, pa i leći s podignutim nogama a ovdje se lagano zaustavljam i hodam prema izlazu, pa dalje prema kamionima s opremom. I nakon par minuta počinjem s istezanjem očekujući na ulazu u centar ostale članove našeg teama.
Između ostalog vidim i osjećam da mozak funkcionira odlično za razliku od ZG kad sam bio doslovno dezorjentiran još dugo nakon završetka.
I poslije vožnja do kuće 5,5 sati s jednim stajanjem od 5 minuta, pri čemu je bila i utrka s vremenom jer je članu ekipe Davoru Blaževiću iz Đakova vlak polazio u 9:12 a slijedeći tek za 3 sata.
On je također bio iznimno zadovoljan svojim postignućem u svom 2. maratonu (3:23) dok je onaj "najbolji s Najslabije karike" definitivno bio najslabija karika u ekipi :-)
Ali vjerujem da ni on ni Kristina nisu nezadovoljni s njezinim rezultatom 3:37 iako su bili na putu k puno boljem rezultatu ali je iznenadna bol pred kraj odnijela dosta minuta.
Suma sumarum: složio se neko ili ne...bilo nekom drago ili ne...sad znam da sam blizu 3 sata na maratonu, a ako se puno toga poklopi (staza,vrijeme,spavanje) vjerujem da mogu i ispod 3 sata.
I iskusniji sam za 1 maraton a uvidio sam da je to jako bitno.

hhhhhhhhhhhrrrrrccccc......
Okrenuo sam slijedeću godinu na trkačkom kalendaru... :-)